Arhiva

02.12.2015

Non finito, ili zbog čega sa Crnjanskim delim sećanja

 Poštovani dragi ljudi, cenjeni članovi žirija,

Šta reći pod svetlošću ove nagrade?  Crnjanski je moj najvoljeniji pisac. Nema tajne. Čitati njegove redove, mislim, dovoljno je da bi se samerio i razumeo svet. Ništa više nije potrebno.

 U Hiperboreji se može živeti. Dalje, kroz Embahade izučavati istorija i filosofija. Sa knezom Rjepninom i Nađom, razumeti očaj, poštovanje, žrtva i ljubav. Sa Isakovičima deliti najdublja stradanja, zablude i nade naciona. Lirika Itake i Čarnojević čisto su srce čovekovo.

Crnjanski je duboko i intimistički obeležio i spojio naš karakter i stradanja. Povezao nas emocijom, čistom, lirskom,  prelamajući svet kroz sopstveno biće, a opet snagom, retko sugestivnom i živom, svevremenom.  Kao Srbin rođen van Srbije, nevoljni vojnik austrougarske,  osetio je, proživeo i opisao duboku kob naše istorije , zbog čega je jednako voljen kao esencija duboke povezanosti gde god se govori i misli  srpskim jezikom.  O Principu je zabeležio: spojio nas je više i bolje nego i država i crkva. Usudila bih se da kažem, da nas je on, Miloš tako vezao.

S druge strane njegovo poetsko vjeruju, zabeleženo kao: Vi znate da ja imam ludu teoriju sumatraizma, da život nije vidljiv, i da zavisi od oblaka, rumenih školjaka, i zelenih trava čak na drugom kraju sveta,  blizak je čitaocu kao univerzalnni kosmički osećaj višeg reda.  I zbog toga se čita sa zanosom. Ukratko: sve što je napisao Miloš Crnjanski pretvorio je u emociju. Iz svakog reda pomalja se živ čovek, što je čitaocu  nemerljivo važno.

Razumeo je, odmah po završetku Velikog rata, da se pojavljuje jedna nova i isto  tako krvava Evropa.

U mladosti, i u ratu, čovek nosi u sebi čistu čežnju za srećom, kao da će večno živeti i kao da je budućnost, kraj svih grozota, lepa, zapisao je.

Razumeo je da je Odiseja najveća poema čovečanstva i da je povratak iz rata, najtužniji osećaj čovekov.

Prožet dubokom potrebom za drugim, za svetom,  idući uvek dalje od onoga gde i što jeste, još kao mladi povratnik iz Velikog rata, dovodi u pitanje ceo kosmos i poredak,   i u isto vreme potvrđuje ga. Dovodi u pitanje i vrednosti i poredak u srpskoj (jugoslovenskoj) književnosti.

 Označavaju ga kao: anarhistu, nihilistu, desničara...

Bio je majstor, da koliko iskazanim, još više, ponuđenim prostorima nerečenog, samo insinuiranog, zanese i opseni čitaoce. I onda kad se pojavio, kao i danas.

Skandal majstor, defetista, putnik, uvek strasno u istoriji i biću naroda kome pripada,  i danas izaziva polemike i mistifikaciju.

Na poleđini jedne ratne fotografije, a u vreme dok je ispisivao redove o dugim, lepnjivim ratnim danima, načinjene 1914. svojeručno je zapisao: Važna je to stvar imati mamu. Kasnije, pišući komentare za Itaku, piše kako je jezivom strpljivošću kakvom samo majka može, njegova majka svaki dan slala po nekoliko paketića na front. I u njima:  po jedna paprika crvena kao majčino srce. U jednom pismu Andriću, piše: jedino što je moja jadna majka tražila od mene, bilo je da me vidi pre nego umre. Ni to nisam uspeo ispuniti.

U jednom intervjuu, kazao je: na pristajem da sam drugi, čak ni posle mog dragog prijatelja, nobeloca, Ive Andrića.

Kazao je: moj život je bio težak i kvario je moju književnost.

Napisao je jednu, strastvenu pesmu Anici Savić Rebac.

Izazvao na dvoboj Andriju Sondermajera, pilota i oficira jugoslovenske vojske.

Napisao odu Gavrili Principu u uniformi autrougarskog kadeta.

Sanjao večite bele prostore severa i Hiperboreju.

Po povratku u zemlju pokazao Vidi zgradu CK: Vidiš to je sad Saborna crkva.

Bio i modernista i tradicionalista. Lirizam je  bio prirodno stanje njegovog života.

Večito u gardu, spreman na nove udarce, pismima, polemikama, člancima beleži dragoceno vreme u kome je živeo.

Nevoljni vojnik austrougarskog carstva, novinar, polemičar, neodoljivi šarmer, izgnanik, o kome je zabeleženo i kola mnogo anegdota i priča, čovek koga je predratni prijatelj,  Marko Ristić za života proglasio mrtvim, Crnjanski i danas svojim perom krči put sam sebi. I njegova metafora, s početka,  Seoba ( Beskrajni, plavi krug. U njemu zvezda) do kraja sveta i veka, i dalje,  svetleće kao simbol magnovenja i traganja za večnim.

 Bio je buntovnik, nesmirenik. Drzak i tužan. Stradao je zbog reči. Zbog ideja.

Od rane mladosti, od prvih redova Itake, opsenile su me njegove reči.  

Po sećanju se hoda kao po mesečini, naslov je poglavlja iz Druge knjige Seoba, jedna je vrsta lirskog i tematskog dijaloga sa Crnjanskim. 

Moj najdublji osećaj privrženosti Crnjanskom, potekao je , između ostalog, i iz dubokog prkosa. Reći, ne ćutati. Protiv struje. Tvoriti nove forme, davati novo lice, starim pričama.

Posle velikih pisati, ponavljam, ponekad izgleda nemoguće. Međutim, život je pozornica,  i mada smo svi samo seni, reči se roje i priče nadrastaju život.

I pisati se mora.

Ova knjiga povodom koje jesam ovde,  stoji na vetru vremena, na istorijskom fonu u kome je lasnije dobiti ako poništiš ono čemu pripadaš, u kome je pisati o srcima sopstvenih mrtvih skoro neprihvatljivo, stoga  ova nagrada, nije samo moja. Ili nije uopšte moja. Ona je sećanje,  kako bi Crnjanski rekao,  na moje mrtve drugove rođene na granici, sabijene u senke, koji usred potpunog karnevala i bestijalnosti politike, čuvaju čast preživelih. U svetlosti ove nagrade, živeće seni mrtvih o kojima se sve više ćuti.

S druge strane u ovoj knjizi, rascvetava se život. Dotiče raznolikost sveta. Beleži se da kraja nema. I da se život, uprkos svemu, iznova nastavlja.  Tome me uči Crnjanski.

Dobiti neku nagradu, znači da si negde duboko dotakao i srce pisca u čiji niz si utkan.

Šta reći kada se nađeš između reči pisca koji šapuće, La vida es sueno i Non finito, non finito?

Sudbina svakome u određenom trenutku, odredi mesto, piše Crnjanski.  Bila sam tamo gde su se smrti pretakale u priče. Tamo mi je sudbina odredila  mesto.

Na kraju ove Besde, a zapravo na početku i kraju  priče o Milošu Crnjanskom, stoji priča o Vidosavi Vidi Crnjanski, o propadljivosti ovog sveta i snazi duha, o trijumfu porodične privrženosti. Pisao je: da nije moje žene koja je uspela da svoje lutke dovede do savršenstva, propao bih. Načisto bih propao. Ali – nikad se nismo ponizili.

I verujem da ćete razumeti, u mom slučaju kroz ovu nagradu zajedno stoje, Miloš i Vida. Ovo je nagrada i pričama, i piscu, i ženi  koja u stanu - kutiji,  istovremeno sviđa kućne poslove i krade vreme za pisanje, strahujući, uvek,  da će nekome zakinuti: priči ili porodici.

Stoga, hvala žiriju što je ovu knjigu osetio i izdvojio. Ovo su priče o nama, naše. Duboko intimne, lične i kolektivne.

Negde između stihova Zaista zrak sam samo kao potpunog osećanja prolaznosti i večnosti u istom,  i stihova iz Himne, Nemamo ničega, ni Boga ni gospodara, imamo samo krv, protiče i naš vek Crnjanski. Hvala što si razumeo, i upisao i nas preko sebe u beskraj. 

      

***
29.11.2015

Svečana dodela Nagrade Miloša Crnjanskog održaće se u sredu 2. decembra 2015. god., u 12 časova u Maloj sali Kolarčeve zadužbine, Studentski trg 5, Beograd

***
20.11.2015

NAGRADU ZADUŽBINE MILOŠA CRNJANSKOG dobila  je Vesna Kapor za knjigu priča „Po sećanju se hoda kao po mesečini“ Agora, Zrenjanin 2014.god. Žiri: prof.dr  Milo Lompar, prof.dr Radivoje Mikić i prof.dr Slađana Jaćimović.

Sponzor Nagrade: Izdavačka kućaKlett

***
30.03.2014

INTERVJU: SLAĐANA JAĆIMOVIĆ, istoričar književnosti

Zadužbina Miloš Crnjanski od 1993. godine (stogodišnjice piščevog rođenja) počela je da po principima kritičkog izdanja priređuje i objavljuje celokupnaDela Miloša Crnjanskog. Do sada su objavljeni Lirika, Kod Hiperborejaca, Pripovedna proza, Seobe, Druga knjiga Seoba, Putopisi 1-2, Eseji i članci 1-2, Knjiga o Mikelanđelu, a u poslednjih sedam godina čak četiri toma (sa oko 3000 stranica teksta): Roman o Londonu, Drame, Embahade Pripovedna proza II. U planu su još dva toma: Politički članci koje je pisac objavljivao pre i posle Drugog svetskog rata i Prepiska, a predsednik Zadužbine prof. dr Milo Lompar očekuje da će ovaj veliki izdavački i kulturni poduhvat biti završen do 2018. godine.

Nedavno je objavljen četrnaesti tom Dela Miloša Crnjanskog, s naslovom „Pripovedna proza II“, u kojem su „Kap španske krvi“ i „Suzni krokodil“. Knjigu je priredila Slađana Jaćimović (1969), profesorka Učiteljskog fakulteta, autorka knjiga: „Putopisi srpske avangarde“ (Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Stanislav Krakov, Stanislav Vinaver) i „Putopisna proza Miloša Crnjanskog“.

1. Prvi tom pripovedne proze, s „Pričama o muškom“ i „Dnevnikom o Čarnojeviću“, objavljen je još 1996. godine. Da li je s ovom knjigom kompletirana pripovedna proza?

Kada je pre osamnaest godina objavljenaPripovedna proza priređivač Novica Petković u svom pogovoru ukazuje na činjenicu da zbog obima knjige u nju unosi samo pripovetke i prvi roman Miloša Crnjanskog, te se logično nametnula potreba da se u okviru Pripovedne proze IIpriredi ono što je u prethodnom izdanju izostavljeno, a naslovom je ukazano na kontinuitet priređivačke zamisli. Tako je, po svemu sudeći, kritičkim priređivanjem romana Kap španske krvi Suzni krokodil, zaokruženo objavljivanje proznih dela Crnjanskog ili bar onoga što je u proznom stvaralaštvu ovog velikog pisca srpske književnosti ostalo sačuvano i dostupno.

2. Po čemu se rad na kritičkom izdanju razlikuje od običnog priređivanja književnog dela?

Kritičko izdanje je vrsta naučnog izdanja, te su pred priređivača postavljeni dodatni zadaci. U njemu se osim teksta koji se uzima kao osnovni, štampaju i sve prethodne štampane i rukopisne verzije, odnosno u Napomenama se upućuje na sve razlike koje odlikuju osnovno od varijantnih izdanja. To je velik i pipav posao i verovatno su zbog toga ovakva izdanja retka u našoj kulturi. Ovako priređene knjige su osnova za sva buduća izadanja i tumačenja, a mnogi nezaobilazni srpski pisci još uvek čekaju na ovakav način izdanja njihovih celokupnih dela. Otuda je Zadužbina Crnjanski za ove dve decenije učinila velik i dragocen doprinos ne samo proučavanju Crnjanskog, nego čitavoj našoj kulturi.

3. Zašto Crnjanski u svoja Sabrana dela (1966) nije uneo „Kap španske krvi“?

Ne znamo tačno koji su razlozi, mada se mogu naslutiti iz celokupnog konteksta vremena u kojem ova dela izlaze. Posle raznorodnih polemika koje su prethodile piščevom povratku u otadžbinu, posle teških decenija u izgnanstvu Crnjanski je bio dodatno oprezan, a verovatno je i obim edicije nametnuo izvesna ograničenja. Ali pisac je, bez obzira na ne baš pozitivnu recepciju romana posle njegovog objavljivanja 1970. godine u Nolitovom izdanju, bio uveren da je to dobar i „težak, tuđinski roman“.

4. Roman, koji je sam autor preveo na engleski, sada se prvi put pojavljuje?

Mislim da je izuzetno značajno što smo u knjigu uneli i dva prevoda Kapi španske krvi koje je u dugim izbegličkim godinama radio sam pisac. U pitanju su daktilogrami koji do sada nisu objavljeni i koji se čuvaju u rukopisnoj zaostavštini pisca, a na koje nas je uputila Nada Mirkov. Tekst je prepun raznorodnih naknadnih intervencija pisanih piščevom rukom (a koje su detaljno objašnjene u napomenama), što pokazuje koliko je Crnjanski brižljivo radio na doterivanju svog prevoda i kako je samoprevođenje smatrao svojevrsnim ličnim izazovom. Nadam se da će ovaj potpuno neosvetljen aspekt piščevog rada biti dodatni izazov i za neke nove tumače njegovog stvaralaštva.

5. Iz prepiske s Rebekom Vest vidi se da je Crnjanski napisao i scenario za film „Kap španske krvi“. Šta je s tim bilo?

Uzaludno pokušavajući da kao pisac bitiše u surovom evropskom megalopolisu, Crnjanski je, po svemu sudeći, napisao i scenario za film o životu fatalne Lole Montez, ali rukopis scenarija nije ostao sačuvan. Po njegovim rečima, iako mu je kazano da je scenario odbijen, film je ipak snimljen, mada nismo sigurni da je film Maksa Ofilsa Lola Montez iz 1955. godine zaista napravljen po scenariju našega pisca.

6. Kakva je umetnička vrednost nedovršenog romana „Suzni krokodil“, koji autor upoređuje sa „Seobama“?

Suzni krokodil je, po rečima Crnjanskog, trebalo da bude „socijalni roman onovremenog Beograda“, odnosno „roman o Srbiji“, a sudeći po prva dva napisana poglavlja to bi bio jedan vrlo zanimljiv roman. Ali pošto mu je sudbina takva da je, na žalost, ostao nedovršen, ne možemo sa sigurnošću raspravljati o njegovom umetničkom kvalitetu. Kako bi se zaokružila priča o međuratnom Beogradu, društveno-političkom previranju, ljubavnom trouglu i suznom krokodiluostaje samo da slutimo.

7. Oba ova dela ostala su u senci „Seoba“ i „Romana o Londonu“?

Može se reći da je tako. Kad neko napiše tako velike romane kao ova dva što ste naveli (a ne treba zaboraviti ni Drugu knjigu Seoba Kod Hiperborejaca), onda je možda logično da se pažnja čitalaca i strast kritičara usmere upravo na njih. Ali smatram da se bez Kapi španske krvi(koji je jedinstveni roman o ljubavi, izdaji i fatalnoj ženi) i Suznog krokodila ne može u potpunosti razumeti delo Crnjanskog i njegova potreba ne samo da se, jednako uspešno, izražava u okviru različitih žanrova, već i da se ne ponavlja unutar istog.

8. Koliko je dugo Crnjanski radio na svojim delima, koliko ih je prepravljao i doterivao?

Upravo svih četrnaest tomova Dela najbolje svedoče koliko je Crnjanski brižljivo i neumorno radio na doterivanju svojih dela. Kada se uporede verzije ovih romana gotovo da nema nijedne rečenice u kojoj pisac nije izvršio neku krupniju i sitniju intervenciju, a zanimljivo je da je najveće promene napravio upravo na nedovršenomSuznom krokodilu. Naravno, tu su i njegove zapete sa kojima je najviše eksperimentisao – manje ih brisao, više dodavao, menjao njihova mesta u rečenici.

9. Zapete su zaštitni znak proze Miloša Crnjanskog. One su, naprosto, egzotični začin njegove rečenice?

To je nesumnjivo. Kada biste hteli da parodirate stil Crnjanskog u prvi plan biste svakako stavili zapete. „Zapete su želja za logikom. One su želja da se čitaocu nametne volja pisca“, kaže Crnjanski. Nema nijednog pisca u srpskoj književnosti kome je to više uspelo za rukom. Otuda su one autentični pečat njegovog rukopisa. 

10. Crnjanski se bavio i novinarstvom. Koliko mu je to iskustvo koristilo u literaturi?

Crnjanski je izuzetno cenio novinarsku profesiju i jedan je od retkih pisaca kome ovaj vid angažmana nije ugrozio književni talenat i strast prema literaturi. Naprotiv, ove dve delatnosti kod njega nekako su lako i prirodno išle zajedno i, ma kako to bilo neuobičajeno, međusobno su se podupirale i snažile (ili, kako bi se u našem narodu reklo – ko zna zna i ne možeš mu ništa). Ta činjenica samo je još jedan dodatan dokaz o raznorodnosti i veličini njegovog talenta kojim je obeležio srpsku književnost i kulturu prošloga veka.

 Politika, 30. mart 2014.

***
23.03.2014

NOVI WEB SAJT ZADUŽBINE MILOŠA CRNJANSKOG

Od 23.03.2014. godine aktivan je novi, redizajnirani web sajt Zadužbine Miloša Crnjanskog čiji je dizajn i izradu svojom donacijom pomogla Gradska opština Stari grad

***
26.12.2013

Goranu Gociću uručena nagrada „Miloš Crnjanski“

Književniku Goranu Gociću uručena je nagrada „Miloš Crnjanski“, danas u Maloj sali Kolarca. Gociću je ovo priznanje pripalo za roman „Tai“ u izdanju Geopoetike.

Nagradu dodeljuje  Zadužbina Miloša Crnjanskog. Predsednik žirija za dodelu nagrade  profesor Milo Lompar uručio je Gociću ček na  2.000 evra, Povelju i Medalju (bronzani odlivak sa likom Miloša Crnjanskog).

- Moje knjige su moj najveći ponos. Očekivao sam previše od svojih akademskih a premalo od književnih napora. Danas se sve to menja, kao što jedna krilatica kaže "život je ono što vam se dešava dok kujete nove planove". Radujem se što od danas mogu ravnopravno da stanem sa piscima kojima sam se do sada divio. Svako ko je dobio nagradu Miloš Crnjanski ima pravo na duhovno srodstvo sa ovim književnim velikanom - kazao je Gocić

Žiri za dodelu nagrade Miloš Crnjanski  radio je u sastavu: Milo Lompar, predsednik, Radivoje Mikić i Dimitrije Tasić. U njihovom obrazloženju nagrade piše Roman „Tai“ Gorana Gocića spada u moderna dela u kojima srećemo spoj nekoliko podvrsta romana. Ovaj roman je i ljubavna priča o susretu Evropljanina i Tajlanđanke i putopisni roman koji nas upoznaje sa jednom pomalo egzotičnom zemljom i roman koji osvetljava susret različitih kultura i životnih filozofija zasnovanih na njima.

(Blic, Bgd, 26. 12. 2013)

***
16.12.2011

Zoranu Petroviću nagrada "Miloš Crnjanski"

Nagrada "Miloš Crnjanski" za 2009/2011. godinu, koju dodeljuje istoimena Zadužbina, uručena je juče u Kolarčevoj zadužbini Zoranu Petroviću, piscu iz Kragujevca i kolumnisti "Blica" za roman "Kamen blizanac" (Geopoetika).Ovo priznanje podstiče domaće književno stvaralaštvo i dodeljuje se bijenalno za najbolju prvu knjigu piscu iz svih oblasti u kojima se ogledao Crnjanski (poezija, roman, pripovetka, esej, drama).
 
Zoran Petrović se našao u izuzetnom društvu laureata među kojima su stvaralačke veličine poput Borislava Pekića, Radoslava Petkovića, Dušana Kovačevića, Dragana Velikića, Gordane Ćirjanić...

- Svaki pisac ovo očekuje čitavog života, posebno oni iz moje generacije koja je vaspitavana na delu, slučaju i svemu onome što je ostvario Miloš Crnjanski - kazao je Zoran Petrović, i dodao da je "od Crnjanskog dosta rano naučio a kasno pokazao ličnu drskost da književne rodove meša u okviru istog štiva, da usklađuje u celinu koja neće biti poetska ni potpuno prozna.Od velikog meštra sam naučio i da se zanat krade a ne prepisuje".

U sopštenju žirija (prof. dr Milo Lompar, prof. dr Radivoje Mikić i Dimitrije Tasić), između ostalog, piše "da je pesnik Petrović svojim romansijerskim prvencem ‘’Kamen blizanac’’ složenoj priči koja ima dva toka, dve ravni o vremenu Prvog srpskog ustanka, pokazao kako prvo delo u jednoj književnoj vrsti može biti sasvim zrelo i uveriti nas da pred sobom imamo pisca kome su se vrata srpske književnosti širom otvorila". 
(Blic, Bgd., 16.12.2011)

***
26.10.2011

OBRAZLOŽENjE ŽIRIJA ZA DODELU 
NAGRADE MILOŠA CRNjANSKOG 2009/2011.


Zoran Petrović: Kamen blizanac
(Geopoetika (Bgd., 2010)

Nastojeći da otkrije one najopštije odlike srpske književnosti, Jovan Deretić je, uviđajući značaj istorijske tematike u sve tri njene makroceline, rekao da je "osnovna struktura srpske književnosti – književnost kao istorija". Jedno od dela sa samog kraja prve decenije XXI veka koje potvrđuje takvu književno-istorijsku perspektivu u gledanju na našu književnost je i roman "Kamen blizanac" Zorana Petrovića. Autor je zbivanja o kojima pripoveda smestio u vreme Prvog srpskog ustanka, želeći time, sasvim očigledno, da samu istorijsku podlogu učini nečim što je posebno važno za oblikovanje i same priče i njenog dubljeg smisla. Odlučivši, pak, da u središte priče postavi jedan neobični lik, lik Srbina koji je, mimo svoje volje i sticajem istorijskih okolnosti, prešao u islam i morao da živi na turskom dvoru pripremajući se za sasvim osoben oblik službe, Zoran Petrović je čitaocu, već na samom početku romana, želeo da skrene pažnju na to da se njegov roman neće razvijati kao klasična istorijska priča koja je čvrsto vezana za pripovedno stanovište koje jedan važan deo istorije gleda isključivo sa srpskog stanovišta.

Otuda je i neophodno da se odmah nešto kaže o tipu priče za koju se opredelio Zoran Petrović u svom romansijerskom prvencu. Mada su mu, sasvim očigledno, bliska različita iskustva moderne književnosti, on se opredelio za tip priče koji ima dva toka, za tip priče u kojoj se dublji smisao oblikuje u nekoj vrsti ukrštaja, tačnije naknadnog simbolički motivisanog spoja inače različito ostvarenih rukavaca priče. O čemu je reč?

Najjednostavnije rečeno, čitalac u okviru svakog poglavlja priče sa barokno koncipiranim naslovom najpre susreće kazivanje o selamima i selamskom jeziku, o jednoj osobenoj gramatici prenošenja poruka sa šifrovanim značenjem, a potom teče sama priča o događajima koji se odvijaju najpre u prestonici turske carevine a potom u ustaničkoj Srbiji. To je i razlog što su dva toka u Petrovićevom romanu ostvareni na različite načine. U delu koji govori o selamima i selamskom jeziku dominira esejistički intonirano kazivanje, pošto cilj nije da se kazivanjem nešto neposredno dočara već da se čitaocu sugeriše da ga u tom rukavcu priče očekuje ono što je po svojoj suštini ezoterijsko ("Selami se, za razliku od pisama, u raznim oblicima šalju, ali uvek, u krajnjem značenju ostaju isti, jer uvek kazuju odanost i ljubav").

...................

Pričajući jednu složenu, u dve ravni ostvarivanu priču o vremenu Prvog srpskog ustanka, spajajući u toj priči nekoliko tipova i tonova pripovedanja, Zoran Petrović je pokazao kako prvo delo u jednoj književnoj vrsti može biti sasvim zrelo i može nas uveriti da pred sobom imamo pisca kome su se vrata srpske književnosti širom otvorila.

Žiri
Prof. dr Milo Lompar, predsednik
Prof. dr Radivoje Mikić
Mr Dimitrije Tasić

***
26.10.2011

NAGRADA MILOŠA CRNjANSKOG 2009/2011. 

ODLUKA O DODELI NAGRADE MILOŠA CRNjANSKOG ZA 2009/2011. g. 

Zadužbina Miloša Crnjanskog, na 118. rođendan pisca, objavljuje da je Nagrada Miloša Crnjanskog za 2009/2011. godinu dodeljena ZORANU PETROVIĆU za roman KAMEN BLIZANAC, u izdanju Geopoetike, Beograd, 2010. Nagrada se sastoji od novčanog iznosa(2.000 evra, u dinarskoj protivvrednosti), Povelje i Medalje (bronzani odlivak sa likom Miloša Crnjanskog). Dan uručenja Nagrade biće naknadno objavljen. Žiri za dodelu Nagrade radio je u sastavu: prof. dr Milo Lompar, predsednik, prof. dr Radivoje Mikić i Dimitrije Tasić, članovi. 
U Beogradu, 26. oktobra 2011. g.

***
26.11.2009

URUČENA NAGRADA MILOŠA CRNJANSKOG 2007-2009.

Dobitnik Nagrade je Dejan Stojiljković za roman Konstantinovo raskršće

Dana 26. novembra ove godine, u Maloj Sali Kolarčeve zadužbine uručena je Nagrada Miloša Crnjanskog 2007-2009. Dejanu Stojiljkoviću za njegov prvi roman Konstantinovo raskršće, u izdanju beogradske Lagune.

Laureatu je nagradu uručio predsednik Zadužbine Miloša Crnjanskog, prof. dr Milo Lompar.

Svečanost je počela emitovanjem zvučnog zapisa "Lamenta nad Beogradom”, koji je Miloš Crnjanski pročitao 27. oktobra 1965. na Kolarcu, na svom prvom javnom nastupu u Beogradu posle povratka u zemlju nakon 25-togodišnjeg izgnanstva.

U obrazloženju žirija Zadužbine Miloša Crnjanskog, u sastavu: prof. dr Milo Lompar, predsednik i prof. dr Radivoje Mikić i Dimitrije Tasić, članovi, ističe se da je "laureat nagradjeni roman oblikovao kao spoj nekoliko podvrsta romana i makar nesvesno ušao u onu grupu srpskih romanopisaca kojoj pripadaju i Crnjanski i Pekić, koji su pokazivali svoje književno umeće u okviru jedne sasvim specifične vrste romana. Stojiljković je uspeo da izbegne kliše ratne proze, iako je priču smestio u vremenski okvir poslednje godine Drugog svetskog rata.

Osim stvarnosne ravni u romanu je prisutna i ona koja seže ka onome što se naziva "roman tajni", ili mistifikacija, čiji je cilj da uveri čitaoca da vidljiiv sloj nije i jedini i pomaže razumevanju smisla i sadržaja istorijskih i drugih zbivanja.”

Nagrada za koju je Stojiljković u svojoj Reči zahvalnosti rekao da je dobar vetar u ledja za dalje putovanje kroz svet literature", sastoji se od Povelje, Medalje sa bronzanim odlivkom lika Miloša Crnjanskog i novčanog iznosa u protivvrednosti od 2.000 evra.

Svečanu besedu u čast Crnjanskog održao je prof. Lompar koji je stavio akcenat na osporavanja koja su ga pratila kroz ceo život jer je imao snage i talenta da unese modernost u integralnu verziju srpske kulture, hrabro menjajući književne forme koje je koristio kao i različite žanrove, bez straha da će to umanjiti vrednost njegovog književnog opusa. Prof. Lompar je predstavio i novu knjigu predhodnog doživotnog predsednika Zadužbine akademika Nikole Miloševića "Buktinje" (koju je prof. Lompar i priredio), a koju je objavila Zadužbina u saradnji sa novosadskim izdavačem "Orfeusom”.

U prigodnom umetničkom programu učestvovao je Hor slavista Filološkog fakulteta.

Na kraju svečanosti, sekretar Zadužbine Dimitrije Tasić se zahvalio donatorima Nagrade – beogradskim firmama LIGHT DESING CENTAR, TIM-CLUB, LANUS, MLIN-PRODUKT, UČITELJSKI FAKULTET, i pojedincima – IVANU BENDERU i akademskom slikaru RADISLAVU TRKULJI, koji je Zadužbini darovao svoj portret mladog Crnjanskog (ulje na platnu), a predsednik Zadužbine dr Lompar uručio je donatorima knjige Miloša Crnjanskog i Nikole Miloševića.

***
08.06.2009

NOVA IZDANJA KNJIGA MILOŠA CRNJANSKOG 
I O MILOŠU CRNJANSKOM 

Ove godine objavljeno je više novih izdanja dela Miloša Crnajnskog, kao i knjiga o Milošu Crnjanskom.

U izdanju PARNAS BOOK-a iz Valjeva objavljena su Izabrana dela Miloša Crnjanskog u jednom tomu, sa predgovorom Nikole Miloševića. Ovo izdanje sadrži tri romana: Seobe,Roman o Londonu i Dnevnik o Čarnojeviću. Poezija je predstavljena Lirikom Itake saKomentarima. Objavljeni su i Kod Hiperborejaca i Sveti Sava. Pod naslovom Crnjanski o nacionalsocijalizmu predstavljen je izbor Dnevnih novinskih vesti, Političkih reportaža, Političkih komentara i Putopisa. Posebno poglavlje posvećeno je Idejama Miloša Crnjanskog.

Izdavačka kuća CID iz Podgorice objavila je Roman o Londonu, u dva izdanja: u tvrdom i polukožnom povezu, sa pogovorom prof. dr Mila Lompara i ilustracijama Bosiljke Kićevac.

NOLIT iz Beograda objavio je Kap španske krvi, a PROMETEJ iz Novog Sada – Antologiju Crnjanski.

Ovih dana u Zadužbinu Miloša Crnjanskog stigli su prvi primerci tri knjige Miloša Crnjanskog u prevodu na rumunski jezik: Lirika Itake (dvojezično), Stražilovo (dvojezično) i Dnevnik o Čarnojeviću. Knjige je objavila izdavačka kuća BRUMAR iz Temišvara, a na rumunski ih je preveo Joan Radin Pejanov, koji je u knjizi Stražilovo objavio i pogovor o pesniku.

U NOLITU (Beograd) objavljeno je i drugo izdanje knjige Mila Lompara Crnjanski i Mefistofel.

***
22.03.2009

MILO LOMPAR – NOVI PREDSEDNIK 
ZADUŽBINE MILOŠA CRNJANSKOG

Upravni odbor Zadužbine Miloša Crnjanskog, na juče održanoj sednici (22. marta ove godine), kojom je predsedavao potpredsednik Zadužbine dr Ivan Janković, jednoglasno je za novog predsednika Zadužbine izabrao dr Mila Lompara, profesora Filološkog fakulteta u Beogradu, uglednog pisca i izuzetnog poznavaoca dela Miloša Crnjanskog.

Milo Lompar je rodjen 1962. godine u Beogradu. Završio je Grupu za jugoslovenske književnosti i opstu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu je doktorirao sa tezom o Istorijskom, poetičkom i knjizevnom nasledju XVIII i XIX veka u poznim delima Miloša Crnjanskog, pred komisijom koju su činili akademik Nikola Milošević, prof. dr Jovan Deretić i prof. dr Novica Petković. Na Filoloskom fakultetu u Beogradu je profesor za Srpsku književnost XVIII i XIX veka i Kulturnu istoriju Srba.

Bio je generalni direktor Politike a. d. (2005-2006).

Objavio je sledeće knjige: O završetku romana (Smisao zavrsetka u romanu "Druga knjiga Seoba" Milosa Crnjanskog) (Nagrada "Stanislav Vinaver"), Moderna vremena u prozi Dragiše Vasića, Njegoš i moderna, Crnjanski i Mefistofel (O skrivenoj figuri "Romana o Londonu")(Nagrada “Djordje Jovanović”), Apolonovi putokazi (Eseji o Crnjanskom)(Nagrada “Laza Kostić”).

Za izbor Mila Lompara za predsednika Zadužbine Miloša Crnjanskog ima lepe simbolike i u tome da je on još kao maturant (1980) dobio Oktobarsku nagradu grada Beograda za maturski rad posvećen Drugoj knjizi Seoba Miloša Crnjanskog, a kao student (1983) i nagraduStražilovo, koju dodeljuje Zadužbina Miloša Crnjanskog, za dva ogleda posvećena poslednjoj glavi romana Druga knjiga Seoba.

Prethodni predsednik Zadužbine Miloša Crnjanskog, od osnivanja Zadužbine, 1980, pa do svoje smrti, januara ove godine, bio je akademik Nikola Milošević.

***
08.02.2009

DAN SEĆANJA NA NIKOLU MILOŠEVIĆA

Dana 8. februara, Zadužbina Miloša Crnjanskog i Udruženje književnika Srbije odžali su, u Sali Udruženja književnika Srbije, Komemoraciju povodom smrti akademika Nikole Miloševića, predsednika Zadužbine Miloša Crnjanskog. Komemoraciji su prisustvovali i gospođa Senka Milošević i gospodin Dušan Milošević, supruga i sin pok. Nikole Miloševića.

Na ovom Danu sećanja na Nikolu Miloševića govorili su Ivan Janković, Srba Ignjatović, Vuk Krnjević, Milo Lompar, Zoran Avramović, Jovan Delić, Gordana Boranijašević i Dimitrije Tasić.

Iz reči Dimitrija Tasića, sekretara Zadužbine Miloša Crnjanskog:

Predsednik Zadužbine Miloša Crnjanskog Nikola Milošević postao je istog onog dana kada je Zadužbina velikog pesnika i osnovana – dakle, 7. juna 1980. godine, na osnivačkoj sednici Upravnog odbora. Izbor Nikole Miloševića za predsednika Zadužbine bio je sasvim prirodan, jer je on već u to vreme važio za prvog, novog, jedinstvenog tumača dela Miloša Crnjanskog posle rata. Nikola Milošević je još 1964. godine, povodom objavljivanja Druge knjige Seoba, dok je njen autor još uvek bio u izgnanstvu i dok je njegovo ime i delo još uvek grubo zatamnjivala presuda Marka Ristića da je Crnjanski »mrtav pesnik«, u časopisu Delo objavio deo svog eseja u kome je ukazao na visoku umetničku vrednost Druge knjige Seoba, a posebno na njenu metafizičku dimenziju. A, opet, vrednost ovog Miloševićevog eseja prvi je uočio niko drugi nego sam Crnjanski, koji je od redakcije Dela dobio primerak časopisa. Crnjanski, inače poznat po škrtosti u pohvalama književnim kritičarima, piše iz Londona Nikoli Miloševiću poduže pismo i u njemu, između ostalog, i ove reči: »To što ste Vi napisali... to je najozbiljnije u hrpi onog što sam čitao dosad o mom romanu... Vi ste, sa Vašim prikazom, bez obzira ko ste i kakva Vas budućnost čeka, nova i lepa pojava među našim kritičarima. Svašta se našlo u drugoj knjizi Seoba, samo ne ono što je pisac hteo, a što ste Vi našli. Iako čujem da ste mlad čovek po godinama, i tek početnik među profesorima univerziteta, ja sam želeo da Vam kažem da sam posle mnogo godina, prvi put, čitajući Vas, video, da kritika i kod nas neće više biti samo vika na pijacama, nego da će pisac moći da računa sa ljudima koji će zapaziti i ono što je u delu bila intelektualna intensija pisca.«

Nekoliko godina kasnije, 1970, Milošević će objaviti i svoju knjigu Roman Miloša Crnjanskog, ističući da je to vrhunac srpske prozne književnosti. Ali Milošević se ne samo najviše približio piščevom delu nego i samom piscu, kao čoveku, ostajući u njegovoj blizini do poslednjih mu dana, a nastavljajući da se bavi njegovim delom do svojih poslednjih. Razumljivo je onda što je udovica pesnikova u svome testamentu Nikolu Miloševića odredila kao jednog od izvršilaca njenog testamenta, kao doživotnog člana Žirija za dodelu »Nagrade Miloša Crnjanskog«, a i jednog od prva tri člana budućeg Upravnog odbora pesnikove zadužbine, koji će ga i izabrati za predsednika Zadužbine, da je vodi evo već nepune tri decenije, a poslednjih godinu i teško bolestan.

***
24.01.2009

PREMINUO NIKOLA MILOŠEVIĆ, 
PREDSEDNIK ZADUŽBINE MILOŠA CRNJANSKOG 

U noći između 23. i 24. januara ove godine, u bolnici na Bežanijskoj kosi, posle duge i teškebolesti, u 78. godini života, preminuo je akademik, prof. dr Nikola Milošević, predsednik Zadužbine Miloša Crnjanskog.

 

Nikola Miloševiće je rođen 1929. g. u Sarajevu. Srednju školu je završio u Beogradu, kao i studije (odsek za čistu filozofju), na Filozofskom fakultetu, gde počinje i sa radom – na Katedri za svetsku književnost. Od 1970. godine je redovan profesor, a član SANU postaje 1991. Bio je predsednik Srpskog filozofskog društva. Jedan je od osnivača Demokratske stranke, kao i osnivač i predsednik Srpske liberalne stranke i predsednik Političkog saveta udruženih Srpske liberane stranke i Srpskog narodnog pokreta. Bio je poslanik Srpske narodne skupštine sadašnjeg saziva.

Nikola Milošević je autor velikog i značajnog opusa, koji čine filozofska, književno-teorijska, esejistička i kritičarska dela:

 Antropološki eseji, Negativni junak, Roman Miloša Crnjanskog, Ideologija, psihologija i stvaralaštvo, Andrić i Krleža kao antipodi, Zidanica na pesku, Šta Lukač duguje Ničeu, Filozofija strukturalizma, Dostojevski kao mislilac, Marksizam i jezuitizam, Psihologija znanja, Polemike, Antinomije marksističkih ideologija, Pravoslavlje i demokratija, Književnost i metafizika, Filozofija i psihologija, Carstvo božje na zemlji, Filozofija diferencije, Ima li istorija smisla? Autor je i tri romana: Nit miholjskog leta, Kutija od orahove ljuske iSenke minulih ljubavi. Pred smrt, objavio je svoju poslednju knjigu – Politički spomenar, a pred izlaskom iz štampe je francuski prevod njegovog romana Senke minulih ljubavi , u izdanju L Age d Homme iz Lozane.

Dobitnik je Oktobarske nagrade i Nagrade "Isidora Sekulić", koje je odbio. Primio je u ruke samo

 Povelju Crnjanski, koju su mu dodelili, kao prvom dobitniku, meštani Ilandže, povodom 110-togodišnjice rođenja Miloša Crnjanskog.

Akademik Nikola Milošević bio je predsednik Zadužbine Miloša Crnjanskog od njenog osnivanja, 7. juna 1980. godine. U radu Zadužbine ostavio je neizbrisivi trag.

***