Događaji

14.03.2024

Svečana  dodela Nagrade Miloš Crnjanski za 2022/23. godinu održaće se u petak 15.03.  ove godine u 12 časova u Atrijumu Narodne biblioteke Srbije, Skerlićeva 1 u Beogradu.

Jovana Dišić je laureatkinja , za roman „Vakuum“.

Žiri je radio u sastavu: prof. dr Milo Lompar, prof.dr Bojana Stojanović-Pantović, prof.dr Slađana Jaćimović.

Nagradu Zadužbine koja se sastoji od novčanog iznosa /2000evra/ obezbedila je kao donator, Izdavačka kuća KLETT, Beograd.  Donator Povelje i Medalje, čuvar legata Miloša Crnjanskog i organizator svečanosti je Narodna biblioteka Srbije.

***
19.04.2022

Dejanu Aleksiću uručena nagrada „Miloš Crnjanski“

U Narodnoj biblioteci Srbije Dejanu Aleksiću je svečano uručena bijenalna književna nagrada „Miloš Crnjanski“ za 2020/21.godinu za roman „Petlja“.

***
04.04.2022

Dodela Nagrade Miloša Crnjanskog

Svečana dodela Nagrade Miloša Crnjanskog za 2020/21.godinu održaće se u petak 8. aprila ove godine u 13 časova u Atrijumu Narodne biblioteke Srbije, Skerlićeva 1 u Beogradu.

Laureat je Dejan Aleksić za roman „Petlja“. Žiri je radio u sastavu: prof. dr Milo Lompar, prof.dr Bojana Stojanović-Pantović, prof.dr Slađana Jaćimović.

 Nagradu  Zadužbine, koja se sastoji od novčanog iznosa /2.000 evra/ obezbedila je kao donator , Izdavačka kuća KLETT Beograd . Donator Povelje i Medalje, čuvar Legata Miloša Crnjanskog   i organizator svečanosti  je Narodna biblioteka Srbije.

***
14.05.2021

PREMINUO JE DIMITRIJE TASIĆ

Dugogodišnji sekretar Zadužbine Miloša Crnjanskog, Dimitrije Tasić 1938-2021, ugledni književni kritičar, urednik i esejista, preminuo je 13.05.2021. godine, u Beogradu.

Bio je urednik Studenta, glavni i odgovorni urednik književnog lista Vidici, urednik TV emisija Lektira i Kulturni dodatak TV Beograd, glavni i odgovorni urednik BIGZ-a. Urednik časopisa Naše stvaranje.

Svojim samopregornim radom u teškim uslovima dao je neprocenjiv doprinos našim izdanjima i aktivnostima.

***
27.02.2020

JEDAN SUSRET SA POEMOM STRAŽILOVO

Poštovani članovi žirija,
dragi prijatelji i kolege,
dame i gospodo,

dozvolite mi da vam se danas obratim samo kao pesnik koji će iz ličnog ugla govoriti o Crnjanskom i njegovim sumatraističkim dodirima koje sam do sada prepoznao u svom životu, ostajući, istovremeno, zapitan nad blagonaklonošću te pažnje, te nežnosti. Na prvom mestu, želeo bih da sa vama ovde podelim uspomenu na jedan susret sa poemom Stražilovo.

Možda bi se moglo reći da postoje dve vrste životne putanje. Jedna, koja od početka teče nekako prirodno i lako, gde je sve hod kontinuiteta, i gde se život logično razvija kao posledica rane svesti o vlastitim afinitetima, i druga, koja je zamršenija i turbulentnija, u kojoj (samo)traganje traje duže, i koja podrazumeva određene lomove i preokrete. Moja putanja je ova druga, nemirnija putanja, zakasnela u sazrevanju i samospoznaji, sa više čvorišta koja će, neretko i suštinski, umeti da usmere i uslove moj životni i profesionalni, a sada mogu reći i umetnički put.

Za jedan od tih momenata, koji sam prepoznao kao svoju pravu prekretničku tačku, zaslužan je upravo Miloš Crnjanski. Sve se odigralo jedne januarske noći, dok sam kao portir u trećoj smeni dremao u portirskoj kabini. Tada nije bilo interneta, mobilne telefonije i kablovske televizije, i vreme sam provodio prvenstveno čitajući, i vrlo retko slušajući radio program. I baš te noći, malo posle ponoći, rešivši da malo odmorim od čitanja, ugasio sam svetlo u portirnici, uključio Radio Beograd Treći program, zatvorio oči, i gotovo istog trena začuo:

„Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje iz zaseda mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.“

Već posle uvodne strofe Stražilova, umesto da upadnem u prijatan dremež, podstaknut divnim, setnim i nostalgičnim tonom, ja sam se uzbudio i sav uzdrhtao. Nikada do tada nisam nisam doživeo nešto slično, nikada takvu snagu i jasnoću iz poezije nisam dobio. U tom mraku stihovi su dobili jedno prodornije i dublje dejstvo. I više od toga, kao da sam njihovu sliku i emociju, zvuk i ritam mogao gotovo da opipam celim svojim bićem, kao da su pevali u meni i budili me. Ne toliko iz tame portirnice već iz letargije moje tadašnje životne dobi: „I, tako, bez reči,/ duh će moj sve tuđe smrti da zaleči“.  Ima nečeg preporodnog u tom našem susretu u ponoćnom mraku, nečeg obnoviteljskog što me je dotaklo tada. Danas znam da je taj doživljaj Stražilova za mene bilo iskustvo istinske epifanije. Stihovi koje sam te noći slušao dodirnuli su, oplodili i pokrenuli nešto u meni što i dan danas traje i razvija se.

Poeziju sam počeo da pišem tek pre nekoliko godina, i sećam se dobro tog početka. Iako je nisam uvrstio u Pesme i druge ožiljke, prva pesma koju sam napisao kada sam krenuo da oblikujem ovaj rukopis, i pesma od koje je, takoreći, sve počelo, zvala se „Trešnja“. I danas, kada ponovo čitam Stražilovo, ne mogu a da ne zastanem nad ovim stihovima: „I tako, bez vrenja,/ za mnom će život u trešnje da se menja“. Zapravo, ne mogu da se otmem nekoj vrsti mističnog osećanja koje me obuzima, jer kao da tajno pozvan učestvujem u potvrdi sumatraističkih veza o kojima Crnjanski peva i govori, kao da postajem deo te ideje ili vizije, ili pak magije.... Jer „Trešnja“ će zbilja promeniti moj život, ili mu makar dodati jednu novu, pesničku dimenziju.

Dok ponovo čitam Objašnjenje Sumatre, uviđam u kolikoj se meri moja poezija dodiruje sa onim „vjeruju“ Miloša Crnjanskog. Pišem slobodnim stihom, „bez banalnih četvorokuta i dobošarske muzike“, želim da prenesem „novu osetljivost“, nemir, emociju i unutrašnju dramu, da „pokažem nove sastojke u ljubavi, u strasti, u bolu“, kroz jezik oslobođen kao zavitlani kamen, i da se približim, bar ponekad, čistom obliku ekstaze...

Danas bi trebalo najpre da se držim racionalnog objašnjenja, u duhu (post)modernih teorija koje su odavno već utvrdile da u književnosti ništa nije samoniklo, i da su određene bliskosti između mojih stihova i poezije Crnjanskog najpre posledica čitanja i nesvesno memorisanog umetničkog materijala, koji kasnije dobija svoju novu književnu formu. Trebalo bi da se držim racionalnog objašnjenja, ali ne mogu da se otmem i onom iracionalnom, sumatraističkom razrešenju moje veze sa Crnjanskim.

A to razrešenje verujem da se nalazi u onoj januarskoj noći, u onoj tami portirnice. Stražilovo me je tada ne samo ozarilo, već i pokazalo put.

Te noći sam shvatio kolika je lepota i moć književnosti, te noći sam spoznao šta mi je činiti u životu.

Tog jutra, iz treće smene, otišao sam na Filozofski fakultet da se raspitam za prijemni ispit.

Tog leta upisao sam se na srpsku književnost.

Te godine bila je stogodišnjica rođenja Miloša Crnjanskog, čiju nagradu primam na stogodišnjicu Lirike Itake.

Zar poezija nije čudo, zar Crnjanski nije čudo?

Hvala vam.

U Beogradu, 03.02.2020.

Đorđe Despić

***
05.02.2020

Đorđu Despiću uručena nagrada „Miloš Crnjanski“

Književniku Đorđu Despiću u Srpskoj književnoj zadruzi uručena je nagrada "Miloš Crnjanski" za knjigu "Pesme i drugi ožiljci". Priznanje se dodeljuje za delo nastalo u protekle dve godine, za prvu objavljenu knjigu u bilo kom žanru.

"Ovo je prva knjiga poezije koja je ponela ovu nagradu, koja je do sada dodeljivana za drame, romane, pripovetke", rekao je predsednik Zadužbine "Miloš Crnjanski" i stručnog žirija Milo Lompar.

Književna nagrada se sastoji od povelje i bronzane medalje s likom Miloša Crnjanskog i novčanog dela u iznosu od 2.000 evra, a dodeljuje se od 1981. svake dve godine domaćem piscu za najbolju knjigu iz svih oblasti u kojima se ogledao i sam Crnjanski - roman, pripovetka, poezija, drama, esej, putopis, memoaristika.

***
31.01.2020

Svečana dodela NAGRADE MILOŠA CRNЈANSKOG

Poštovani,

ZADUŽBINA MILOŠA CRNЈANSKOG

Ima čast da Vas pozove na svečanu dodelu NAGRADE MILOŠA CRNЈANSKOG

ĐORĐU DESPIĆU

za poeziju

PESME I DRUGI OŽILЈCI

Članovi žirija : Prof.dr  Milo Lompar, dr Slađana Jaćimović i dr Bojana Stojanović Pantović

Svečanost će se održati u ponedeljak, 03.02. u 13 časova u Srpskoj književnoj zadruzi, Kralja Milana 19, Beograd

***
20.01.2020

Prevod pesama „Serenata“ i „Njegoš u Veneciji“

Serenata

Hear, the moon weeps, young and yellow.
Listen to me, darling, the last time.

I will die, so when you want me,
do not shout my name on the sunset.

Listen to the wind from the leaves, faded, yellow.

It will sing to you:
that I loved autumn,
not your passions, nor your naked ankles,
but a grip of the branches,
ruddy,  withered.

And when your heart hurts for me
hug and kiss the branch that fade.

Ah, no one has honor and passion,
nor flame enough to love me:

Only Lombardy poplars slim
and  the pines lonely, proud
Only Lombardy poplars slim
and  the pines, lonely, proud.

Written in Potkamien, in Galicia, 1915 by Miloš Crnjanski
Translated by Gordana Janjušević Leković in November 2017

 

Njegoš in Venice

He smiled for the last time.

In the window shined
like a tense bow
like a moon in the water, young and yellow,
Rialto.

He smelled, painful, his white roses,
watched seagulls that circled
sad and white
as thoughts on Lovćen
and death.

While the night poured
he reads Homer
black and heavy
as Achilles’
which just by the sea finds a peace,
A tomb.

Gods, on the shoulders, with dark clouds,
The pain and the sea with wobbly waves
passed by his bleak face with no trace.

But when he read about Briseis
who wakes up,
and opens the eyes full of darkness in dawn,
immeasurable pain
fell on his chest.

Because
for all in the world there was consolation,
for all thoughts, heroes, sins,
but holding his head with both hands,
tearful,
dying,
he thinks,
painfully,
that for the eyes of the bride
there is no comfort.

Then wept in the water
the bell
of St. Mark.

1920 Written by Miloš Crnjanski
Translated by Gordana Janjušević Leković (2018)

***
27.11.2018

INTERVJU Milo Lompar: Nismo se dovoljno odužili Crnjanskom

Na 63. Međunarodnom sajmu knjiga u Beograd: monografija prof. dr Mila Lompara „Crnjanski biografija jednog osećanja” u izdanju novosadske „Pravoslavne reči” proglašena je Izdavačkim poduhvatom godine. Istoričar književnosti, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu i predsednik Zadužbine Miloša Crnjanskog u ovoj sjajno mišljenoj i vrhunski uređenoj knjizi, utemeljenoj na piščevoj prepisci i različitoj dokumentarnoj i književnoj građi, analizira kontroverzna poglavlja iz života autora „Seoba”, uključujući i složen odnos sa savremenicima, međuratne književne polemike, novinske i diplomatske izveštaje, sve do tegobnog poratnog perioda, najpre londonskog a onda i beogradskog. Ipak, najveću pažnju dr Lompar posvećuje različitim aspektima književnog dela Crnjanskog i društvenoj senci koja je na njega padala. Na početku razgovora pitali smo stoga autora „Biografije jednog osećanja” otkriva li vreme današnje neke nove tragove u čitanju Miloša Crnjanskog?Otkriva li vreme današnje neke nove tragove u čitanju Miloša Crnjanskog?

Njegovo pripovedanje – naročito u velikim romanima posle Drugog svetskog rata – nalazi se u vidnim vezama sa modernim iskustvom: sve do današnjih ritmova. Kao što je bio avangarda u književnosti posle Velikog rata, tako je bio avangarda u rasprskavanju modernističke periode u nov književni univerzum. Njegova središnja duhovna osa – odnos stranosti i autentičnosti u egzistenciji – nije samo u doticaju sa ključnim ritmom modernog čoveka nego duboko zaseca u postmodernu situaciju. Ključna figura njegove imaginacije je stranac: i u unutrašnjem iskustvu i u spoljašnjem svetu. Zar stranac nije ključna reč naših dana?

U monografiji niste uvek blagonakloni prema piscu „Romana o Londonu“. O tome svedoče i naslovi pojedinih poglavlja: Izopštenik, Na margini, Na dnu, Društveno neupotrebljiv... i često ukazivanje na Crnjanskovu potrebu da „postane deo društvenog miljea“. Da li su „lična inferiornost i potreba za identifikacijom“ najveći krivci što je književni gigant istovremeno bio i, kako ste ga nazvali, „društveni autsajder“?

U kulturnom smislu, zbog rasprostiranja političke senke na književno delo, poredim ga sa Dostojevskim. U modernističkoj redakciji umetnosti, sa Paundom i Džojsom. Može li se naći viša tačka poređenja? Iz tamne strane duše svakog od ovih najvećih svetskih pisaca, kao problematičnosti životnog ritma, proističe radikalnost umetničkog i saznajnog luka. Višelikost uvida nije plod neblagonaklonosti nego najviši izraz blagonaklonosti. Bio je „društveni autsajder” zato što je bio čovek poetičke radikalnosti i kulturne graničnosti: stranac u njemu prosijava kroz marginalni i autsajderski položaj u svetu. Kad neko odabere takav položaj, kao Ujević, onda je stvar koherentna; kad neko nehotično stigne do tog položaja, kao Rastko Petrović, opet je stvar koherentna; kad se Andrić, kao bršljan, obavije oko centralnog toka srpske kulture, Vuka i Njegoša, predstava je čvrsta. Ali, kad neko, kao Crnjanski, teži da postane deo centralnog toka, a to nije moguće uprkos književnoj veličini, onda to pokazuje granice kulture, njene manjkavosti u duhovnom smislu, jer se pokazuje kako individualni talenat ide iznad njenih moći.

Može li se i u kojoj meri uspostaviti korelacija između Crnjanskove pozicije u društvu i njegove literature? Da li tumačenje piščevog dela odvojeno od njegove ličnosti sliku koja se tim pristupom dobija ipak ostavlja uskraćenu za važne nijanse?

Književno delo je autonomno i ono može bez piščeve biografije. Središnji tok nauke o književnosti u XX veku je to ubedljivo dokazao. Veze između života i dela, i kad su čvrste, predstavljaju posebno područje duha: one doprinose nekim saznanjima o umetničkom iskustvu, ali pre svega otkrivaju unutrašnji sistem kulture: odnose moći i ličnosti u njoj, društvenog i političkog tkiva, značaj i doseg umetničkog dejstva u pojedinim dobima. Tako da problemska biografijazahvata obe strane stvarnosti, i umetničku i životnu, uspostavlja korelacije između njih, ali ih ne podvlašćuje. U njoj ima nečeg od diskretne svetlosti saznanja koje se provlači između oštro odeljenih oblasti iskustva. Otud ona ne izlaže svaku pojedinost života nego one pojedinosti koje smatra presudnim, u njihovim povezanostima ili nesaglasnostima, jer nisu sve činjenice jednog života podjednako značajne. Takve biografije piše Ridiger Zafranski. Nekad ih je pisao Štefan Cvajg.

Na više nivoa ste u „Biografiji jednog osećanja“ posvećeni odnosu Miloša Crnjanskog i Ive Andrića. Da li zaključak  „dok je Andrić bio figura centra, Crnjanski je figura margine“ na izvestan način sublimira taj odnos u svim njegovim fazama?

Taj sam odnos osvetljavao u različitim sadržajima, ličnim, poetičkim, političkim: odnosi moći koji se naziru u prepisci; umetničko uvažavanje i međusobna surevnjivost; uspešna i neuspešna borba za priznanje u svim (različitim) društvima njihovog dugog veka; odnos između radikalnog (avangardnog) modernizma Crnjanskog i tradicionalnog modernizma Andrićevog. Svi ti sadržaji imaju svoje ishode u naglašeno kulturološkoj optici. Značajno je da jedna kultura ima veliku figuru na poziciji margine, jer se tako potencijalno proširuju granice iskustva koje ona oblikuje. Samo: nije negacija kulture nego kreacija u kulturi dokaz veličine u postojanju na margini. Crnjanski nije negirao Njegoša – što sam pokazao – nego ga je drukčije razumevao od Andrića.

Pokušaj Crnjanskog da napiše roman na engleskom jeziku propao je jer je „njegovo iskustvo intimnosti bilo nedostupno jeziku – što znači i svetu – u kome se obreo“. Ako znamo za pisace-emigranate, koji su veoma uspešno pisali na „tuđem jeziku“, poput Nabokova, Brodskog ili Kundere, u kojoj meri je kod Crnjanskog za taj otpor prema stvaranju na „jeziku svakodnevne komunikacije ali ne i najintimnije posvećenosti“ odgovorno i njegovo, bar potajno, nadanje da neće doveka ostati „in the middle of nowhere“, već da će ga otaybina jednom ponovo prigrliti?

Sam je rekao da nije dovoljno dobro znao engleski jezik da bi pisao na njemu, iako je vodio prepisku sa izdavačima i na tom jeziku: pored mađarskog, nemačkog, francuskog i italijanskog. Neuspeh u emigraciji je bio posledica njegove neuklopivosti u engleski svet; kao što je bio neuklopiv i u građanski svet kod nas. Mislim da je, kao emigrant, znao da ga otadžbina nikada neće prigrliti nego možda samo primiti. Odluka da se uprkos tom saznanju vrati, svakako je višeslojna i dramatična.

Od vojnika poražene vojske Dvojne monarhije do autora „Oklevetanog rata“ koji piše da se „u šapatu i sećanju na tu Srbiju može se biti samo uz nju, ili u sramnom taboru protiv nje“. Od defetističkih tonova u „Dnevniku o Čarnojeviću“ do rečenice da „oni koji su bili u ratu i ležali među mrtvima znaju da je rat veličanstven i da nema višeg momenta, nikada ga nije ni bilo, u ljudskom životu, od učešća svesnog u bitki“. Da li se i Crnjanskov odnos prema ratu „njihao“ u svetlu potrebe za društvenim etabliranjem ili je zapravo taj stav uvek bio konzistentan, samo su različiti tumači iz njega izvlačili ono što im je bilo potrebno za odbranu vlastitih teza o njegovom pacifizmu odnosno militarizmu?

Njegov odnos prema ratu plod je umetničkog viđenja u kojem ima više perspektiva. Osnovno osećanje ni u Dnevniku o Čarnojeviću nije vezano samo za rat nego i za mir: to je mir jednog skrivenog nemira, kao i bol usled neosećanja nikakvog bola. Drama egzistencijalne autentičnosti unutar neautentičnosti sveta. Nije „trgovao” svojim shvatanjima, jer je militaristički pacifizam komunista – kao što sam pokazao – bio moda njegovog vremena: a on je išao u drugom pravcu, jer je – instinktom prečanskog Srbina – osećao značaj države za nacionalnu egzistenciju. Gotovo sve što je nagoveštavao – ostvarilo se. Jer, promašio je trenutak, nisu hteli da ga čuju, a pogodio je istorijski vektor: idealno da upropasti svaku ličnu šansu. Društveno je bio neprihvatljiv za građansku inteligenciju zato što je težio njenoj modernizaciji: bez uništavanja građanskog društva. Njegovi politički stavovi su krivotvoreni u vladajućim interpretacijama njegovih komunističkih protivnika. Sa njima se sukobio manje zbog komunizma a više zbog jugoslovenske države koju su – u tridesetim godinama XX veka – programski uništavali. Kada su se navodno pretvorili u zastupnike jugoslovenske države, nisu voleli svedoke svoje aktuelne laži. Tako do danas.

Svojevremeno ste izjavili da se nismo dovoljno odužili Milošu Crnjanskom. Mogu li današnje generacije, koje, nažalost, odlikuje nečitanje, da isprave ono što su propustile pređašnje, za čijom je potvrdom Crnjanski žudeo, i da li u tom kontekstu „Biografija jednog osećanja“ ostaje Vaš intimni anuitet ili je ona ipak i jedan od mogućih generacijskih putokaza?

Samo kroz javnu svest o ogrešenju o jedan veliki umetnički duh: koji svedoči o mogućim rasponima srpske kulture. Malo je verovatno da će se to desiti. Napisao sam tri knjige o pripovednoj umetnosti Crnjanskog; ova, četvrta, istražuje prirodu njegovog položaja u kulturi. To je deo moje intelektualne fizionomije. Moj intimni dug je na drugom mestu: vođenje Zadužbine Miloša Crnjanskog bez ikakve materijalne koristi, kao što je činio i Nikola Milošević, i bez ikakve institucionalne podrške. Smatrao bih da sam ispunio svoj dug ako bih uspeo da pronađem prikladnu institucionalnu podršku za Zadužbinu najvećeg modernog srpskog pisca.

M. Stajić

Dnevnik, Novi Sad, 26. 11. 2018.

***
09.11.2018

Univerzitetska biblioteka  „Svetozar Marković“
Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu
Zadužbina Miloša Crnjanskog u Beogradu

imaju posebnu čast i zadovoljstvo da Vas pozovu na svečano otvaranje izložbe

KAKO JE TUMAČEN MILOŠ CRNjANSKI
-         povodom 125  godina od rođenja   -

 1893-2018

u sredu, 14. novembra 2018. u 13.00 sati u Univerzitetskoj biblioteci

Izložbu otvaraju

dr Milo Lompar,
redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu i predsednik Zadužbine Miloša Crnjanskog

i

dr Gorana Raičević,
redovni profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu


Pozdravna reč

Prof. dr Aleksandar Jerkov,
direktor Univerzitetske biblioteke


Autori izložbe

 Vuka Jeremić, Dragana Mihailović
bibliotekari savetnici u Univerzitetskoj biblioteci


Univerzitetska biblioteka 
Svetozar Marković
Bulevar kralja Aleksandra 71
Tel. (+38111) 3370-310

***
11.04.2018

Grbić: Filozof u meni ima potrebu da kaže a pisac obavezu da pokaže

Da bih bio zadovoljan svojim pisanjem, moram da zaboravim na sve: javnost, profesionalne i privatne obaveze, odgovornosti, očekivanja... Dok pišem, nisam siguran ni da li postojim ja koji pišem, a pogotovo nisam siguran u to da li moje predstave o svijetu imaju ikakvo uporište u realnost

Profesor filozofije se noćima borio sa nesanicom, pa je tako odlučio da umjesto pokušaja da zaspi, energiju usmjeri na nešto drugo - i počeo je da piše. Tako je i nastao roman “Ruminacije o predstojećoj katastrofi”, debitantsko književno djelo Filipa Grbića. Grbić je, olakšavajuci sebi komplikovao život junaka njegove knjige, a za svoj prvijenac, u izdanju beogradske izdavačke kuće “Plato,” u januaru je nagrađen i priznanjem “Miloš Crnjanski” za 2016. i 2017. godinu.

Iako roman prati život bračnog para koji, da bi spasio svoj odnos odlazi na putovanje, glavni junak je Lazar. Lazar ne može da se otarasi ‘crnih misli’ i upada u ruminacije koje predstavljaju zloslutni krug misli iz kojeg se junak ne umije izvući. Ni sam ne zna da li su te misli prouzrokovane psihičkim slabostima, vidom neuroze, ili neka katastrofa stvarno prijeti, da li njemu ili čovječanstvu... Na ostrvu Krit, Lazar i Lara prolaze kroz razne intimne i lične izazove u koje ne ulaze svjesno. Upoznaju se sa turistima: Lara se prepušta alkoholu i druženju sa bahatim Rusima, a Lazara u svoje odnose uvlači jedna njemačka porodica, naizgled veseli par, sa djecom... Roman sve vrijeme biva prožet istorijom, religijom, psihologijom, duhovnošću na razne načine, a sve to bilježi filozof koji se upušta u putovanje u književnost...

O svom djelu, za “Vijesti” govori Filip Grbić.

“Ruminacije o predstojećoj katastrofi” je Vaša prva knjiga, a za nju ste dobili i prestižnu nagradu “Miloš Crnjanski”. Koliko Vam to daje podsticaja i obaveze prema publici kada je u pitanju Vaš budući rad?

Kad je riječ o nagradi, stvari se tu pomalo komplikuju. Nagrada pomaže knjizi da dođe do čitalaca, piscu da zauzme ugledan položaj u društvu, ali nagrada ne pomaže pisanju. Štaviše, ona mu odmaže ukoliko pisac počne da umišlja da ga cijela čitalačka publika posmatra dok on piše. Taj osjećaj parališe. Da bih bio zadovoljan svojim pisanjem, moram da zaboravim na sve: javnost, profesionalne i privatne obaveze, odgovornosti, očekivanja... Dok pišem, nisam siguran ni da li postojim ja koji pišem, a pogotovo nisam siguran u to da li moje predstave o svijetu imaju ikakvo uporište u realnosti. Pisanjem stupam u prostor otvorenih mogućnosti, ono mi ne pribavlja jasnoću, nego naprotiv dodatno pokreće nemir pitanja.

S obzirom na to da ste završili filozofiju, iz kog ugla ste pisali ovu knjigu i koliko filozofija pomaže u književnosti?

Što više napredujem u filozofiji, to sam veća neznalica. Egzistencija me ispunjava čuđenjem i strahom. Ovim raspoloženjem sam zarazio svog pripovjedača koji ima potrebu da pripovijeda o tome kako život, u izvjesnom smislu, postaje nemoguć kad razmišljanje počne njime da se bavi. Opisujem odnose u koje on, takav kakav je, stupa; nesporazume koje ima sa običajima i ljudima, kao i situacije u kojima postaje očigledna napetost između njegovih protivurječnih unutrašnjih poriva. Međutim, filozof u meni ima potrebu da kaže, dok pisac ima obavezu da pokaže. Nastojim da usavršim vještinu pokazivanja.

Kada se to pripovjedač suočava sa životom i postaje dio svjesnosti njegove težine kada se upali lampica misli u glavi?

Lazareva glava se upravo usijala od viška svijesti i saznanja o životu. Ali to izobilje uvida koje određuje njegov unutrašnji život stoji u oštrom kontrastu sa načinom života koji Lazar vodi, naime, on ne radi ništa i bavi se Larinim ekscesima, čime samo kupuje vrijeme i sklanja pogled sa sebe i svojih ličnih neuspjeha. Njegov duh je uvijek u stanju opšte uzbune. On je neprestano u potrazi za lijekom ili sredstvom koje će da ublaži njegov unutrašnji nemir.

Kakve nesporazume ima Vaš junak kada su u pitanju običaji i ljudi?

Moj junak pokušava da pronađe uporište u braku, porodici i crkvi, ali ne uspijeva u tome. Po svaku cijenu pokušava da održi patološku, toksičnu vezu sa svojom ženom koja se s njim osjeća zarobljeno i izmanipulisano; svojom iracionalnom željom da se reprodukuje i dobije dijete negira vlastiti pesimizam koji, uprkos ironiji, nije nimalo naivan; i konačno on se identifikuje sa Hristom, kao melanholičnim, tužnim i nemoćnim božanstvom. Hrist je bio incidentna pojava u svetu judejskih i paganskih običaja, a Lazar više od svega voli incidente. Napadi sumnje, napadi bijesa i napadi smijeha ne dopuštaju mu da zauzme bilo kakvo mjesto u društvu.

Iz ugla pisca, filozofa, ali i nekoga ko je punu pažnju posvetio psihološkim tačkama likova, kako se izboriti sa nametnutim običajima i kulturom, ali i sa “protivrječnim unutrašnjim porivima”?

Pisac i filozof ne mogu na to pitanje da pruže isti odgovor. Kao pisac bih Vam rekao “žalim slučaj, ja nemam odgovore koje tražite”, a kao filozof bih Vam možda preporučio dobru, dušeokrepljujuću literaturu u kojoj biste pronašli obilje ideja, savjeta i vježbi uz pomoć kojih biste mogli da usavršavate svoju vlastitu umjetnost življenja. Recimo Senekina “Pisma”, Epiktetov ”Priručnik”, “Misli” Marka Aurelija... Po mom mišljenju, to nisu knjige već pribor za prvu pomoć.

Kazali ste da je knjiga nastala nakon neprospavanih noći i noći... Da li i sada radite na nekom djelu, i da li Vam je pisanje ove knjige olakšalo spavanje po objavljivanju?

Noćna bdenja nad tekstom pribavljaju neophodan osjećaj izolacije bez kog ne mogu da pišem. Nesanica je simptom nesporazuma sa životom. Nešto je pošlo naopako čim se budim uznemiren usred noći poslije samo nekoliko sati sna. Ustajem iz kreveta i sjedam za računar da ne bih izgubio razum i da bih teret svojih previranja i preispitivanja zbacio sa sebe i prenio ga na svoje junake. Zoru dočekujem zadovoljan, pod uslovom da nisam proveo noć u bespodnom razmišljanju koje psihijatri zovu “ruminacijama”. Neka se moj pripovjedač čvari na toj tihoj vatri umesto mene.

Junak romana, Lazar, vidi prijetnju u svemu. Kako se to ogleda u današnjem svijetu i životu? Šta nam prijeti, da li ste razmišljali o tome ili ste se više okrenuli psihološkoj strani Lazara, na primjer?

Lazar precizno opisuje sve prijetnje koje dolaze iz spoljnjeg svijeta: bolest, razvod braka, politički i ekonomski sunovrat, uznemirujući konflikti između velikih sila, starost, usamljenost, smrt... Međutim, strahovanje pred svim tim prijetnjama je gore od ostvarenja samih tih prijetnji. Strah od predstojeće katastrofe je sam po sebi katastrofalan. Lazar je unezvijeren kad je sve oko njega savršeno, a spokojan je kad okolnosti zaista postanu opasne. Zato je i pronašao “idealnu” suprugu za sebe, Laru, ekscentričnu ženu sklonu alkoholisanju i skandalima. Koliko god da ga Lara povređuje i maltretira, on ostaje sa njom zbog toga što bi bez nje morao da ostane sam sa svojim strahovima i mislima.

Ko su i kakvi su drugi junaci Vaše knjige? Da li ste prenijeli na njih neke svoje strahove, fantazije ili uopšte misli?

Moj književni postupak u tom smislu ne smatram neuobičajenim. Naravno da su moji junaci u određenoj mjeri moji dvojnici, ali oni su takođe ponijeli i osobine upečatljivih ljudi koje sam sretao u životu. Fikcionalizovao sam vlastite osobine, kao i osobine drugih ljudi i to je proizvelo svojevrsnu smješu realnosti i fantazije koju ni sam Bog ne bi mogao do kraja da razmrsi. U nekom trenutku sam osjetio da je roman počeo da piše samog sebe. Neizreciv osjećaj. Ako u književnosti uopšte postoji sreća, to je sreća.

Da li je momenat kada bračni par iz Vaše knjige odlazi na ljetovanje, slična životna situacija bježanja ili pokušaja indirektnog rješavanja problema, izbjegavanje međuljudskog suočavanja?

Imao sam potrebu da se rugam jednom od najukorjenjenijih stereotipa današnjice, a to je stereotip o tome da “putovanje leči sve” i da putovanja predstavljaju “smisao života”. Moja generacija je opsjednuta tim mitom o putovanjima. Porodica, karijera, obrazovanje... sve je to bezbojno i nezanimljivo u poređenju s ličnim doživljajima koje stičemo na putovanjima. Nema veće i egoističnije zablude ako mene pitate. Kao što lijepo primjećuje Miloš Crnjanski u svojoj pjesmi “Uspavanka”: “Ponećeš svud, pošla ma kud, samo srce svoje gorko”.

Da li je i koliko 21. vijek dobio od umjetnosti i kulture?

U mnogim umjetnostima se vide znaci oporavka od besplodnosti i otrcanosti koja je bila karakteristična za kraj 20. vijeka. Britanski kompozitor njemačkog porekla Maks Rihter stvara nevjerovatnu muziku. Posljednja tri fima Larsa fon Trira su remek-djela. Norvežanin, Karl Uve Knausgor nam je svojom “Borbom” pokazao da i u našem vremenu može nastati veliko i uzbudljivo prozno djelo koje je oslobođeno od robovanja akademskim kanonima. Veoma cijenim i njemačkog pisca mlađe generacije, Tomasa Melea, koji takođe piše na bespoštedan način. Naravno, moj uvid je oskudan, ali dovoljan da ne padnem na tu otrcanu priču o tome kako živimo u vrijeme kada nema više visoke umjetnosti. Svijet je postao opasnije mjesto u posljednjih nekoliko godina, samim tim kao da je i umjetnost postala treznija i uzbudljivija.

Imate li stvaraoce kojima ste se vodili tokom stvaranja ovog romana?

U svom romanu sam imao potrebu da stupim u dijalog sa poznim Dostojevskim i sa Mišelom Uelbekom. Kirilov, Stavrogin, Versilov, Ivan Karamazov... To su junaci sa kojima neprestano razgovaram. Uelbek mi je, s druge strane, pokazao kako se može pisati vrhunska proza nezavisno od poetičkih trendova koje diktiraju katedre za književnost i raznorazne novinske redakcije koje od pisaca zahtijevaju da se uklope u standarde političke korektnosti, kao i da se upinju da budu originalni u formalnom smilu te riječi. Dok pišem, ne hajem ni za jedno ni za drugo.

Opisivanje neprihvaćenih tema se prihvata ako se u tome pretjera

Nijeste se libili ni opisivanja scena seksa u Vašem romanu... Da li je prikazivanje i opisivanje seksa kod nas još uvijek tabu tema?

Eksplicitan opis nekoliko relativno bezazlenih scena seksa je kod nekih čitaoca izazvao nelagodu. To me je natjeralo da se zamislim o porijeklu te nelagode i zaključio sam da nije problem u seksu, nego u načinu na koji sam ga opisao. Da sam pretjerivao kao Markiz de Sad ili da sam romantizovao seks poput autora melodrama, ne bi bilo nelagode, ali pošto sam seks opisao na prirodan i realističan način to je izazvalo otpor. Moja potreba da opisujem seks nije nastala kao rezultat nekakvog mog ekscentrizma ili egzibicionizma. Naprotiv, pošto sam po svaku cijenu nastojao da budem prirodan i pošten, bio sam takav i kada je riječ o seksu. I zato mislim da sam na taj način uspješno doprinio mučnoj atmosferi koja vlada u romanu, jer ni seks nije lijek, i seks je depresivan. Nema lijeka, i nema lakih rješenja...

***
27.01.2018

Filip Grbić
O UMORU

Uvaženi članovi žirija,

Dragi prijatelji,

Dame i gospodo,

Roman Ruminacije o predstojećoj katastrofi dobio je veliko priznanje u vidu Nagrade Miloša Crnjanskog. Knjiga je, kako se to kaže, doživela uspeh. Međutim, nastanak ove knjige zapravo je rezultat neuspeha – neuspeha da se život živi i da se život razume. Verujem da samo piscima polazi za rukom da od ovog poražavajućeg neuspeha ponekad naprave nešto što liči na javni uspeh.


„Nemoćan sam, tužan i zamišljen. Ne daje mi se da živim.“

Ove reči je Miloš Crnjanski zapisao u svome Dnevniku o Čarnojeviću iz 1921. godine. Pisanje kao mogućnost predstavlja specifičnu vrstu osmišljavanja ove temeljne nemogućnosti – nemogućnosti da se živi i da se život razume. Šta je pisanje ako ne neprirodan i krajnje nespontan prekid u kontinuitetu svakodnevnog života?  

Gledam da se izvučem iz svih svojih profesionalnih i porodičnih obaveza, nastojim da ukradem vreme od sna da bih – šta? Sedeo ispred ekrana i posmatrao vlastiti život kao nešto čudno, neobjašnjivo, daleko, tuđe, pa čak i nametnuto. Moji junaci su moji najbolji sagovornici i oni su živi iako im nedostaje fizička egzistencija. Umesto „svi moji junaci“, mogao bih da kažem: „svi moji nedostaci“. Šta mi to, pobogu, nedostaje, pa uzimam ova duga, mučna, iscrpljujuća odsustva iz života, umesto da živim, radim, radujem se i ne osvrćem se? Ili je, naprotiv, za ovaj nesporazum sa životom kriv nekakav višak života u meni? Kakva ironija: iz prekomerne žudnje za životom – pravim, punokrvnim životom – završio sam u dobrovoljnom kućnom pritvoru, izolovan ispred ekrana, ravnodušan prema svemu što nema veze sa mojim junacima, mojim nedostacima, mojim dvojnicima. Dok moji junaci uživaju u mediteranskoj kuhinji i raznoraznim poslasticama ja se zadovoljavam jednom konzervom tunjevine dnevno koju jedem na silu, samo da bih mogao neometano da nastavim sa pisanjem. Ali ja to ne radim iz skromnosti ili trpeljivosti, naprotiv, dame i gospodo, ja sam nezasit. I ta nezasitost, me je, po svoj prilici, takođe odvela u pisanje. Ako već ne mogu da živim najjednostavniji i ujedno najintenzivniji mogući život – „živi život“ kako to kaže Dostojevski, onda barem neka moji junaci pokušaju da žive taj život umesto mene. Međutim, meni se čini da se taj njihov pokušaj takođe završio bednim neuspehom jer se napisano pokorava istim onim zakonima i ograničenjima kojima se pokorava i proživljeno. Kada ne bi bilo tako, književnost bi predstavljala puko bekstvo od napregnute svakodnevice, sredstvo za razbibrigu ili igrariju za intelektualce.

„Sve sam čekao da će još nešto doći u životu, da ovo dosad beše samo komedija. Sad vidim da posle sažaljenja ne dolazi ništa novo.“

Dnevnik o Čarnojeviću mladog Miloša Crnjanskog predstavlja jedno od onih retkih dela gde je unutar, uslovno govoreći, malog broja reči kondenzovano pravo izobilje misli. U ovoj sali prisutni su stručnjaci koji verovatno poznaju svaki kutak ovog izvanrednog dela, i pitam se da li je neko od njih ikada pokušao da pronađe reč koju Crnjanski najčešće koristi. Iako sam suviše lenj za to da sam obavim jedan takav zadatak, drznuću se da podelim s vama čisto subjektivan utisak da se reč „umor“ pojavljuje kudikamo najčešće u tekstu. Moji junaci su takođe umorni i oni su taj umor, bez sumnje, nasledili od mene. Ali ovde nije reč o prolaznom umoru ili čak prijatnom umoru koji nastupa nakon nekog časnog radnog pregnuća, ne, dragi prijatelji, umor je u ovom slučaju ontološki pojam i označava duhovno odumiranje jedne civilizacije koja sporo ali sigurno nestaje pred našim očima. Duhovno srodstvo mogu da osetim isključivo sa onim autorima koji osećaju ovaj ontološki umor, ovo dezorijentisano bivstvovanje „na mišiće“. Pisati, u izvesnom smislu, znači postati hroničar umiruće civilizacije. Civilizacija mora umreti jer ona predstavlja nešto veliko, a sve što je veliko, gotovo dogmatski tvrdi Platon u svojoj Državi, mora propasti. O smrti civilizacije Emil Sioran govori kao o vrhunskom umetničkom delu. Nama je, dakle, kao stanovnicima ostarele civilizacije, dato da se naslađujemo tom vrhunskom umetnošću – propašću velike kulture koja je najpre silovito blesnula na brdovitom Kritu, odakle se preselila u brdovitu Argolidu, da bi se zatim proširila po ostatku Balkanskog poluostrva i dalje po čitavom Sredozemlju.

Ironično: večna mladost postaje opsesija ostarele civilizacije. Eto katastrofe koja svojom katastrofalnošću nadmašuje sve ostale katastrofe koje prete Lazaru, mom pripovedaču! On bi hteo da ga, kao u pesmi Priviđenja Miloša Crnjanskog, „tu, u ovom životu, oblije slap svih divota čulnih, kao pad mirisnog mleka“; i on, poput svog omiljenog pisca, Mišela Uelbeka, očigledno smatra da je “mlado žensko telo jedino dobro koje je svet ikada video“. Dok spoljašnji život provodi kao čovek osiromašenih mogućnosti, njegov unutrašnji život otkriva pravo izobilje sadržaja. Lazaru nedostaje sve, a možda ponajviše hladnokrvnost, on još uvek nije izgubio sposobnost oduševljenja, ali njegovi su zanosi kratkog daha, jer Lazar je umoran i zato nije u stanju da gaji zablude, a bez zabluda je život nemoguć, ili je barem, u najmanju ruku, nepodnošljiv.

Najnepristojnija zabluda koja mi kao laureatu Nagrade Miloša Crnjanskog sada preti jeste zabluda da sam sad postao nekakav priznati pisac, ili bar dečko koji obećava. Verujte mi da se često glasno smejem samome sebi. Ali i to je bolje nego da sve ovo shvatim preozbiljno pa da vi, dame i gospodo, imate razloga da se smejete meni.

Dozvolite mi da svoju besedu završim još jednim mestom iz Dnevnika o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog:

„Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekuda u žuto lišće, ko zna kuda; a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: Zbogom, idem da ozdravim“.

Hvala vam.

25.01.2018.
Beograd

***
27.01.2018

OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA ZA DODELU NAGRADE „MILOŠ CRNJANSKI“
Filip Grbić: Ruminacije o predstojećoj katastrofi, Plato, Beograd, 2017.

Prof. dr Slađana Jaćimović

     Veština pripovedanja, složenost u sagledavanju sveta i ljudskih sudbina, dobra kompozicija narativnih segmenata i stilska umešnost – retko se sabiraju u prvom romanunekog pisca. Ako se svemu tome doda i uspeh da se čitaočeva pažnja drži budnom, odnosno da roman bude zanimljiv, onda je jasno zbog čega je žiri odlučio da Nagradu „Miloš Crnjanski“ dodeli upravo romanu Ruminacije o predstojećoj katastrofi Filipa Grbića. Priča o dvoje ljudi koji u pokušaju da spasu svoj brak odlaze na letovanje na Krit, usložnjava se i grana na više planova. Od naizgled obične priče o ljubavnoj krizi i umornom pokušaju njenog prevezilaženja, romaneskna radnja uvlači u sebe promišljanje naše savremenosti i istorijske prošlosti, aktuelne geopolitičke situacije, našeg i tuđeg nacionalnog mentaliteta, sterotipova koje nameće kultura novog doba te protesta protiv uklapanja u njih i prihvatanja isprazne egzistencije koja se njima nameće kao poželjan i očekivan model življenja. Jednostavno rečeno, sama priča je višeznačna i ide iznad pojedinačnih sudbina, jer se ukršta sa epohalnim kretanjem koje je ispunjeno haotičnošću, kriminalom, seksualnošću i politikom.

     Motiv katastrofe naznačen u naslovu i ruminacije kao neprestanog, opsesivnog ponavljanja zlosutnih misli koje ne dopuštaju izlazak iz kruga straha i teskobe, već ih dodatno produbljuju, naznačavaju jednu snažnu pesimističku, moglo bi se reći i nihilističku dimenziju u sagledavanju sveta onakvog kakav jeste i pozicije pojedinca, modernog junaka, u njemu. Modelovanje glavnog junaka Lazara, iz čije perspektive je i oblikovana naracija u Grbićevom romanu, kao osetljivog intelektualaca uskolebane psihe, depresivnog i opsesivno-kompulsivnog, podržava ovakvo sagledavanje sveta, odnosno čini dodatno uverljivim, snažno motivisanim iznošenje sumorne vizije ljudske civilizacije i njenih dubokih naprslina u modernom dobu. „Vidim da se bliži katastrofa“, kaže glavni junak romana, „i da niko, ama baš niko, nema kontrolu nad silama koje su oslobođene“. Do zaključaka iste semantičke nosivosti dolaze i junak Grbićevog romana i junak Romana o Londonu Miloša Crnjanskog koji će u svom vremenu osetiti da „Svet ovaj nije uređen dobro“, odnosno upitati se „Kao da svet nije Bog stvorio? Nego onaj Nečastivi“. Prevlast zla i destrukcije u svetu u kome se sluti sveprožimajuća katastrofa sagledava se na svim nivoima – od opšte društveno-političke situacije, kulturnih i političkih degradirajućih okolnosti u Srbiji, pa do privatnog, intimnog plana i odnosa dvoje ljudi za koje će sam junak reći: „Mi smo bolesni ljudi u bolesnoj vezi“. Katastrofa, dakle, preti sa svih strana – nema utočišta, a smirenje se neće naći ni u klasičnoj mediteranskoj lepoti grčkog ostrva. Naprotiv, upravo u takvom prostoru izopštenosti dodatno se zaoštrava osećaj straha i teskobe, a bića koja bi trebalo da se zbliže, suočena sa sobom,  razdvajaju se i produbljuju jaz između sebe. Letovanje, koje je počelo loše, razvilo se dramatičnim fabularnim zapletom u ono što se, u drugom kontekstu, podsmešljivo, naziva adrenalinskim turizmom. Odvajajući se jedno od drugog, glavni junaci iskušavaju mogućnosti sopstvene slobode, ali ona ih dovodi u groteskne situacije, problematizuje stečene predstave od drugom, preispituje lične afinitete i, na kraju, vraća ih na početak, njima samima i vezi koju su pokušali da izleče.

     Smeštajući glavni tok radnje u poznatu turističku destinaciju, ali i u rodni prostor prve grčke kulture, pisac suočava pripadnike različitih kultura(srpske, ruske, grčke i nemačke) i upečatljivo prikazuje globalizacijski trenutak njihovog doticaja. Ne samo glavni, nego i ostali junaci koji ove kulturne modele predstavljaju, u koliziji su svetom i sobom samima. Poremećaj, nekad skriven ispod maske normalnosti (nemačka porodica) duboko označava svakoga od njih. Tako se sindrom bolesti disperzivno širi od glavnog junaka ka ostalima sugerišući zaključak da je u svetu koji je izgubio ravnotežu bolest u stvari normalno stanje pojedinca. Ovakvo ukrštanje raznorodnih polova i promišljanja, saobraženo je različitim tipovima pripovedanja, koji se smenjuju u ubrzanom tempu, odesejističko-meditativnogprekopsihološko-medicinskogdoerotsko-naturalističkog.

     Esejistički segmeti možda su najbolji i najsubverzivniji delovi ovog romana. Oni su i svojevrsna protivteža dinamičnom zapletu i erotskim pasažima, i jednako dinamičnom i začuđujućem raspletu koji će junake voditi od pokušaja obnove ljubavne strasti do mržnje i gađenja, te vraćanja na početak; od komičnih i apsurdnih situacija do granica tragičnog razrešenja; od pesimizma do tanane nade i utehe koji se, uprkos svemu, ukazuju na samom završetku romana. Glavni junak jeste depresivac sa potvrđenom lekarskom dijagnozom, ali je istovremeno i izopštenik, lucidni pobunjenik protiv lažnih vrednosti i lažnih ljudi, zgađeni intelektualac koji u svojim unutarnjim dijalozima razobručava licemerne sisteme po kojima funkcioniše savremeni svet, pesimista za kojeg „ne postoji ideja, ma koliko bila plemenita, koju njeni zastupnici nisu uspeli da mi ogade“, inteligentno biće koje je u vremenu ispraznih sterotipa sposobno da ih preispituje, podvrgava sumnji i britkoj ironičnoj misli. „Hronično nesposoban da živi u realnosti“, čovek utamničen u samome sebi,  glavni junak u svojim ruminacijama kao svoje sabesednike pronalazi likove iz literature, filozofije i istorije, te se u romanu otvaraju složeni prostori lucidnog promišljanja prošlosti i kulture, sumorne sadašnjosti i samopreispitivanja mesta usamljenog pojedinca u svemu tome.

     Dosledni otpor prema mejnstrim tokovima svake vrste, koji se čita u ovom Grbićevom romanu, jeste ono što ovog pisca izdvaja kao novi autentični glas srpske književnosti. Pri tome, a što je posebna vrednost ove proze, sve vreme u priči o katastrofi koja preti i spolja, iz poremećenog sveta, ali i iznutra, iz samog bića koje se urušava u svojim strahovima, titra svojevrsni humor i ironija koji ne dozvoljavaju da pesimizam postane otužan i pretvori se u jadikovku. Sposobnost da se o teškim stvarima i složenim problemima misli i piše kroz humor i gorku ironiju redak je dar, a oni u Ruminacijama nisu vid prihvatanja sveta onakav kakav jeste, već proizvodni hilističkog obračuna sa njim, znak revolta nad stvarima onakve kakve jesu a nisu dobre. Smeh je u toj borbi možda najbolje oružje.

***
26.01.2018

Intervju Filipa Grbića Novostima: Generacija opsednuta novcem i bazanjem po svetu
Branislav Đorđević | 26. januar 2018. 14:20

Filip Grbić, dobitnik “Miloša Crnjanskog”, o nagrađenom debitantskom romanu “Ruminacije o predstojećoj katastrofi”: Situacija se iskomplikovala, oslobođene su sile i animoziteti koje niko ne može da obuzda

U uzbudljivu priču o supružnicima koji kreću na letovanje na Krit da bi prebrodili bračnu krizu, Filip Grbić (1984) je u knjizi “Ruminacije o predstojećoj katastrofi” (“Plato”), vešto upleo razmišljanja o kulturi, hrišćanstvu, politici, kriminalu, nevladinim organizacijama, levici i desnici, intelektualnoj eliti, Trampu, i uspeo da oslika sudbinu mladog čoveka u našem dobu.

Za svoj debitantski roman, Grbić, inače filozof po obrazovanju, dobio je nagradu “Miloš Crnjanski”, koju mu je Zadužbina velikog pisca juče svečano uručila u Kolarčevoj zadužbini. Ovo priznanje sastoji se od novčanog iznosa, čiji je glavni donator izdavačka kuća “Klet”, medalje i plakete koje obezbeđuje “Informatika”.

* Kako doživljavate ovu nagradu?

- Kao ohrabrujući znak da se književni uspeh može dogoditi i onima koji ne pišu isključivo politički korektne nebuloze o devedesetim, o genocidima, migrantima ili osetljivim grupama i koji se ne bave ubitačno dosadnim formalnim eksperimentima, specifičnom vrstom književnog opskurantizma, kod nas poznatom pod imenom “postmodernizam”.

* Šta vas je podstaklo da napišete roman, čijeg junaka more ruminacije - zloslutne, opsesivne crne misli?

- Očito više nisam znao šta da radim sa vlastitim crnim mislima. U tom smislu, pisanje je vrsta terapije, iako pisanje nikad nije samo to. Moj junak Lazar mi se vrlo brzo oteo i postao ličnost obdarena vlastitom voljom - ličnost koja poseduje, u odnosu na mene, nezavisne poglede na različite fenomene. Lazar me ponekad oduševljava, ponekad me zasmejava, ponekad me nervira, a ponekad mi baš ide na živce.

* Na koju katastrofu upućujete naslovom: ličnu ili globalnu?

- Na obe. Kao pravi neurotičar, Lazar u svemu vidi pretnju. O čemu god da misli, on uvek očekuje najgori ishod. Zaraziće se i umreće od ebole, avion će se srušiti u more, žena će ga ostaviti, zemlja će propasti, izbiće rat svetskih razmera itd. Za Lazara je svaki sledeći trenutak u životu - predstojeća katastrofa.

* Ističete na jednom mestu da su Dostojevski, Kant, Novi zavet, ostali nepročitani... Šta time govorite o duhu savremenog sveta?

- Tu je reč o krizi klasičnog obrazovanja. Takozvani “klasici” ostaju nepročitani zato što unapred mislimo da znamo šta u njihovim delima piše. Ništa ne možemo saznati ako mislimo da nam saznanje nije ni potrebno. Čitanje podrazumeva smelost da se delo tumači, da se kulturno nasleđe iznova prisvoji, da filozofska pitanja i duhovne groznice, recimo, Dostojevskog prostruje i kroz naša tela i umove.

* U kojoj meri vam je filozofija pomagala ili odmagala u književnom poslu?

- S jedne strane, otvorio sam svoju prozu prema eksplicitnim filozofskim pitanjima nastojeći da pokažem situacioni i prirodni karakter filozofiranja kao aktivnosti koja je svojstvena gotovo svakom biću obdarenom srcem i umom. S druge strane, moja proza sve vreme pati od te sklonosti pripovedača da teorijski promišlja stvarnost. U književnosti stvari ipak treba pokazati, a ne kazati. Na tome mnogo radim u poslednje vreme. Oslobađam se od tog “teoretičara” u sebi.

* U čemu današnji čovek pronalazi tačku oslonca?

- U tome je stvar, ne pronalazi je. U svetu se situacija iskomplikovala, oslobođene su sile i animoziteti koje niko više ne može da obuzda. Ali koliko god da je napeto u svetu, u Lazarevoj glavi je još napetije. On stalno traži lek za svoj unutrašnji nemir. Međutim, religija se rastvorila u folkloru i običajnosti, a filozofija se izolovala na univerzitetu. Preostaje farmakologija.

SCENE SEKSA 

* DA li ste se brinuli kako će čitaoci prihvatiti opise seksa ili nasilja u knjizi? 


- Bez viška emocija opisao sam nekoliko scena seksa, jednako prirodno kao što sam opisivao uzimanja hrane ili letenje avionom. I pitam se kad se to u književnost vratio stid? Ako date eksplicitan opis nekog brutalnog ubistva maloletne devojke, vi ste pisac trilera, ali ako opišete seksualnu radnju u njenoj spontanosti, pa čak i nespretnosti, onda se javlja neka čudna nelagoda. Izgleda da govor o seksu uvek mora da bude preteran: ili preterano nasapunjan kao u ljubavnim romanima ili preterano izvitoperen kao u pornografiji. Po svoj prilici je nepodnošljivo, pa čak i depresivno čitati realistične opise seksa.

* Upečatljivo ste oslikali i srpsku, rusku, grčku i nemačku kulturu. U čemu smo slični, koje su ključne razlike?

- Svesno sam se poigravao nacionalnim stereotipima rukovodeći se jednim opažanjem: u inostranstvu svi imaju nesvesnu tendenciju da se uklope u odgovarajući stereotip, što je samo predstava za međunarodnu publiku. Srbi se neprestano na sve žale, Rusi piju i prave skandale, Grci su lenji, Nemci štedljivi i uštogljeni. Ali kada nema tuđeg pogleda, kada su zaronjeni u svoje redovne, svakodnevne aktivnosti, pripadnici različitih naroda liče jedni na druge mnogo više nego što misle.

* Pišete i da Srbi ne vole da im je dosadno, kao da vole vanredna stanja...

- Lazar to primećuje s gorčinom. Zar nije očigledno da već godinama živimo u atmosferi vanrednog stanja, u zemlji opustošenih institucija, bezakonja u svim oblastima, ekonomski razoreni, nacionalno poniženi, kulturno zaostali?

* Kako vaša generacija vidi stanje u srpskoj kulturi?

- Ne znam šta je u jadnijem stanju: moja generacija ili srpska kultura. Moja generacija je zagazila duboko u tridesete, malo ko je u braku, još manji broj ljudi ima decu, svi su opsednuti novcem i putovanjima, ne znaju ni sami šta traže bazajući svuda po svetu, svi misle samo na svoje doživljaje i vlastita zadovoljstva. Moja generacija je generacija sebičnjaka. Što se tiče srpske kulture, ona u svojoj istorijskoj veličini postoji i čeka generaciju dostojnih da je ponovo otkrije. Trenutno u kulturi vedre i oblače srbomrsci i jugonostalgičari. Ali i to će proći.

* Glavni junak romana iznosi i tezu da “region” ne postoji, već jedino Balkan, a “Balkan je donji stomak Evrope”. Šta time poručuje?

- Sada je ta igra postala previše očigledna. “Region” kao briselski politički konstrukt treba da reciklira staru titoističku formulu po kojoj stabilan Balkan podrazumeva slabu Srbiju. Ali jasno je da nas Evropa samo na rečima prima, dok nas na delu zatvara u balkanski “obor za svinje”. U mnogo čemu smo mi ovde “evropskiji” od mnogih Evropljana. Nema razloga da se ponašamo kao domoroci i njihove sluge.

***
17.01.2018

Svečana dodela Nagrade Miloša Crnjanskog održaće se u četvrtak, 25. januara 2018. godine u 11 časova u Maloj sali Kolarčeve zadužbine, Studentski trg 5, Beograd.

***
08.01.2018

Žiri Zadužbine Miloša Crnjanskog, u sastavu prof. dr Bojana Stojanović-Pantović, prof. dr Slađana Jaćimović i prof. dr Milo Lompar (predsednik), odlučio je da dodeli Nagradu Miloša Crnjanskog za 2016 i 2017. godinu romanu Ruminacije o predstojećoj katastrofi Filipa Grbića u izdanju Platoa (Beograd).

Ovaj roman donosi složenu i zanimljivu, temperamentno stilizovanu, priču o tananom duševnom sklopu glavnog junaka i o sudbinama čoveka i žene čiji su odnosi dobili dramatično ubrzanje na letovanju na Kritu. Sama priča je višeznačna i ide iznad pojedinačnih sudbina, jer se ukršta sa epohalnim kretanjem, koje je ispunjeno haotičnošću, kriminalom, seksualnošću i politikom. Upečatljivo su prikazani svetovi kultura (srpske, ruske, grčke i nemačke) i globalizacijski trenutak njihovog doticaja. Tome su saobraženi različiti tipovi pripovedanja, koji se smenjuju u ubrzanom tempu, od esejističko-meditativnog preko psihološko-medicinskog do erotsko-naturalističkog. Tako se dinamična radnja spaja sa produbljeno uprizorenim likovima, intriga i zaplet sa esejističkim osvetljenjima i opsesivno-psihijatrijskim razmišljanjima, brutalni društveni milje sa problescima nežne osećajnosti, tamna praznina duše sa rasprskavajućim mnoštvom njenih asocijacija. Roman Filipa Grbića uspeva da jednu priču o muškarcu i ženi ispripoveda u intenzitetu koji ne dozvoljava predah, da joj postavi dublja psihološka i društvena sidrišta, da joj obezbedi otvoren i višeznačan završetak: u paradoksalnom i uzbudljivom profilu osećajnosti i pripovedanja u našem vremenu.

Nagrada Miloša Crnjanskog – koja se dodeljuje za prvu objavljenu knjigu u bilo kom od žanrova u kojima se ogledao Miloš Crnjanski – sastoji se od novčanog iznosa od 2. 000 evra (u dinarskoj protivvrednosti), medalje sa likom Miloša Crnjanskog i plakete. Ovogodišnja nagrada biće dodeljena u drugoj polovini januara 2017. godine.

***
06.01.2018

Filip Grbić za "Nezavisne": Svijet je pravljen po mjeri tračkih sluškinja

Filip Grbić, pisac i profesor filozofije iz Beograda, najnoviji je laureat nagrade "Miloš Crnjanski", a nagrađen je njegov roman prvenac "Ruminacije o predstojećoj katastrofi", objavljen u izdanju beogradskog "Platoa".

Roman je i prije nagrade stekao zavidne kritike srpske čitalačke publike, iako se knjiga zasad, po priznaju njenog autora, može pronaći samo u Beogradu i Novom Sadu.

"Sama priča je višeznačna i ide iznad pojedinačnih sudbina, jer se ukršta s epohalnim kretanjem, koje je ispunjeno haotičnošću, kriminalom, seksualnošću i politikom. Upečatljivo su prikazani svetovi kultura (srpske, ruske, grčke i nemačke) i globalizacijski trenutak njihovog doticaja", piše između ostalog u saopštenju žirija za nagradu koja nosi ime velikog Miloša Crnjanskog, a šta sam Filip Grbić, koji se pored pisanja i profesure bavi i prevođenjem s više svjetskih jezika, misli o sopstvenom pisanju, nagradi i književnoj sceni, pričao je za "Nezavisne".

NN: Dobitnik ste prestižne nagrade "Miloš Crnjanski". Da li se više radujete nagradi ili imenu koje nosi?

GRBIĆ: Vest o nagradi mi je donela izvesno osećanje satisfakcije. Ovih dana baš intenzivno razišljam o provaliji koja zjapi između sreće i satisfakcije. Sreća nam se događa bezrazložno, a najčešće onda kada osećamo slobodu od nasilja koje naše želje i ambicije svakodnevno vrše nad nama. Satisfakcija je, s druge strane, rezultat ostvarene ambicije. Patnja joj prethodi i patnja za njom sledi. Ali svestan sam da sad zvučim kao da se prenemažem. Naravno da sam, objavivši svoj prvi roman, odmah počeo da žudim za priznanjem. Veličina i večita svežina Miloša Crnjanskog, spisak dosadašnjih laureata, sama nagrada... Sve mi to imponuje. Međutim, moram da priznam da me medijska pažnja veoma uznemirava. Ne mogu da se oslobodim tog neprijatnog osećanja izloženosti i već čeznem za izolacijom.

NN: Vaš prozni prvenac "Ruminacije o predstojećoj katastrofi", pored nagrade, naišao je na veoma pozitivna mišljenja među onima koji su čitali knjigu. Koliko je samokritike bilo potrebno da završite, a potom i objavite ovaj roman i kolika je bojazan postojala da će knjiga eventualno naići na negativna mišljenja?

GRBIĆ: Samokritika je blaga reč za ono što sam ja sa sobom morao da uradim kako bih došao do toga da budem koliko-toliko zadovoljan svojom prozom. Godinama sam se ispred ekrana, ili s olovkom u ruci, obračunavao s tim tuđim, neiskrenim, egocentričnim, sveznajućim stvorenjem koje čuči u meni i koje se osili svaki put kad hoću da zapišem neku misao ili opišem neku situaciju. To stvorenje uobražava da je nekakav autor i ima potrebu da impresionira čitaoca svojim stilom, erudicijom itd. Postao sam relativno zadovoljan svojim pisanjem tek kad sam ubio tog neiskrenog autora u sebi. Naučio sam kako da se prilikom pisanja držim isključivo svog iskustva. Ne osećam strah od kritika, ne može čovek svima da se dopadne, jedini strah koji osećam jeste strah od toga da ne dopustim izveštačenim konstrukcijama da se uvuku u svet mojih junaka.

NN: Po onome što sam pročitao rekao bih da ste napisali roman o antijunacima svakodnevice, odnosno o nesnalaženju ljudi u današnjem svijetu. Kakav je svijet u kojem se danas nalazimo i koliko mari za književnost i filozofiju?

GRBIĆ: Ne bih rekao da su oni antijunaci. Štaviše, rekao bih da bi oni bili sasvim prosečni kada ne bi bili toliko osetljivi i toliko nesposobni za onaj mlaki svakodnevni život koji, s godinama, donosi sve više i više odgovornosti, a sve manje i manje radosti. Svet nikada nije previše mario za književnost i filozofiju. To su oduvek bila zanimanja čudaka i božanstvenih danguba. Kada je Tales iz Mileta u 6. veku pre nove ere, zagledan u zvezdano nebo, pao u bunar, smejala mu se tračka sluškinja. Filozofi se bave beskorisnim pitanjima i operisani su od praktičnih zadataka koje nameće svakodnevni život. Dodao bih još: ovaj svet je pravljen po meri tračkih sluškinja.

NN: U obrazloženju žirija, između ostalog, piše da su u knjizi upečatljivo prikazani svijetovi kultura (srpske, ruske, grčke i njemačke) i globalizacijski trenutak njihovog doticaja. Poslije ovoga ne mogu da Vas ne pitam za mišljenje o patriotizmu i kosmopolitizmu, odnosno o dodirnim tačkama ova dva pojma.

GRBIĆ: Nije li upravo Miloš Crnjanski svojom sudbinom pokazao da čovek u isto vreme može da bude patriota i kosmopolita? U njegovom sumatraizmu vidim pesnički odjek stoičkog učenja o sveopštoj harmoniji u prirodi. Pod vlašću stvaralačkog logosa svi smo mi građani cosmosa. Ali u poemi "Stražilovo", napisanoj u Italiji, Crnjanski takođe kaže: "I, tako, bez veza, /stiže me, ipak, rodna, bolna, jeza." Nije slučajno da nas ta rodna, bolna, jeza spopada onda kada smo u tuđini, kada nam se bezdomnost sruči na glavu. Kosmopolitizam koji nije ukorenjen u nacionalnoj kulturi suviše je podložan autošovinizmu i prelako biva fasciniran tuđim nacionalnim samoljubljem. Poznajem mnoge ljude koji su izrazito osetljivi, recimo, na srpski nacionalizam, a da istovremeno, gotovo potpuno nesvesno, zastupaju nacionalne interese američkog, nemačkog ili francuskog kulturnog imperijalizma. 

NN: Jedna od poenti romana jeste da su fantazije privlačne sve dok ne počnu da se ostvaruju. Naspram likova i njihovih fantazija u romanu, koje su Vaše književne fantazije, odnosno koliko su Vam roman i nagrada utrli put za dalji književni rad?

GRBIĆ: Još je rano da se o tome govori. Verujem da će ova nagrada probiti zid ćutanja koji je levo orijentisani književni establišment podigao oko moje knjige. Voleo bih da "Ruminacije" prodru i u unutrašnjost, kao i da pređu Drinu, jer zasad je knjiga dostupna skoro isključivo čitaocima u Beogradu i Novom Sadu. Ali, ono što bih najviše voleo jeste da uzmem dugotrajno odsustvo kako bih se posvetio isključivo pisanju. 

NN: Profesor ste filozofije i, kako ste rekli u jednom ranijem intervjuu, književnost je Vaša stara pasija. Koji su Vaši filozofski i književni uzori i koliko uspijevate da ispratite srpsku književnu scenu? 

GRBIĆ: Filozofija se u našem vremenu samoizolovala na univerzitetu izgubivši moć da svojim radikalnim pitanjima prodire u egzistenciju i preobražava je. To se ne dešava prvi put u istoriji. U 19. veku situacija je bila slična i zato su se najznačajniji filozofski proboji u to doba dogodili izvan univerziteta: Šopenhauer, Kjerkegor, Dostojevski, Niče. Kad je reč o delima ovih mislilaca teško je napraviti strogu granicu između filozofije i književnosti. Ta granica u antičkim vremenima nije ni postojala. Prvi strogo deduktivni sistem metafizike dat je u formi jedne poeme ("Parmenid"), Platon je pisao dijaloge, dakle dramske tekstove, da ne nabrajam dalje. Ustručavam se da vam dam odgovor na pitanje o srpskoj književnoj sceni. Ciceron je jednom rekao da ne bi imao vremena da čita spise liričara čak i kada bi imao sto života na raspolaganju. Srećom pa ne radim u izdavačkoj kući te čitam samo ona dela koja izlaze u susret mojim estetskim i intelektualnim apetitima.

Izvor: Nezavisne novine, https://www.nezavisne.com/kultura/knjizevnost/Filip-Grbic-za-Nezavisne-Svijet-je-pravljen-po-mjeri-trackih-sluskinja/459065

***