Niko nas neće podeliti više,

na dobre i grešne.

Tajni smo kao grane snežne,

a sve što je staro u ljubavi,

plače sve tiše.

Još malo samo, pa ćemo sumorni,

sa osmehom tužnim,

u strastima ružnim,

stati,

bolni, bledi, umorni.

U bilju, ili nečem drugom, moćnom,

nad proplankom jedne šume mlade,

naći ćemo opet svoje nade.

U mirisnom nebu noćnom.

Nade svih koji se bolno smeše.

I, kad, opet, kao večni cvet,

nad telima umornim,

nebesa zaplave.

I zagrljaj opet bude svet,

kao zlato oko svete glave,

sa tamjana mirisom sumornim,

nećemo znati koji greh to beše,

među gresima što ko oblaci plove,

što nam ta tela i duše dade

divne i nove.