Zaboravio si bijesne i grozne gusare?
I galije od Neretve, crne i krvave?
I pesme i mačeve naše duge i tmurne?
I jedra i veselja, urličuća krpz bure?

Zaboravio si njine teške, mračne glave? 
Haj, pogledaj, i sad, školja kad se zažare 
i tresnu o nas grmljavine tvojih talasa.

Čuj, kako se ori pesma naša tvrda glasa, 
neklekla nikad, nesretna, al bijesno vesela,
sa krvave obale jednoga naroda cijela.

Da nije najlepše ljubav,
Već za grumen Sunca ubijati i rano umirati.